R  A  D  I  C  E  S     C  R  O  A  T  I  Ć

KNJIŽNICA  "PRAVORIEK"

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ilija Šikić:

 

 

 

 

 

 

 

 

sustavna

ENCYCLOPĆDIA KUMIRA

u stihu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Basel – Sydney - Zagreb

2000

 



 

 

 

 

 

Ilija Šikić

SUSTAVNA

ENCYCLOPĆDIA KUMIRA

U STIHU

 

triploid:

Iztočni grieh, Kumir Vrieme, Pandemonium,

 

crtež na koricama:

I.Šikić: Scarabćus sacer, tuš 17x12 cm

 

 

 

nakladnik:

RADICES CROATIĆ

 Knjižnica "PRAVORIEK"

Zavod za promičbu korienskoga načela

u hrvatskom pravopisu

Basel, Švicarska

 

 

 

Urednik:

Željko Vrban

 

Za nakladnika:

Jozo Matić

 

Tisak:

"Spremnost"  Sydney

 

Textfeld: CIP - Katalogizacija u publikaciji
Hrvatske narodne i sveučilištne knjižnice, Zagreb

UDK 886.2 (093)*155*
sustavna ENCYCLOPĆDIA KUMIRA u stihu /
NAPISAO Ilija Šikić.-
BASEL-SYDNEY-ZAGREB: “Spremnost” Sydney, 1999. - 150  str.  23 cm.
Biobibliografija str. 141. Kazalo.
ISBN 953-96450-0-9
9602234567
naklada: 5000 primjeraka

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Bilježka nakladnika

 

 

Iako hrvatskom štiocu pjesama, Ilija Šikić nije posvema nepoznat, ovo mu je prva objavljena samostalna knjiga na hrvatskom jeziku. To bi, zapravo, mogle biti tri samostojnice, nu ne samo zbog dosljedne obuzetosti jednim pitanjem - pitanjem vjere, ovaj triploid je konzistentan i kao priručnik, odnosno encyclopćdia, kako ga, za čast Pavlu Skaliću autor naslovljava.

 

U prvom dielu naslovljenom Iztočni grieh, nalazimo nekoliko suvremenijih kumira kojima je posvećena po jedna poema. Vrlo zanimljiva forma za izpoređivanje onima koji poznaju brojne Šikićeve pjesme koje bi stale u haiku prostorni razmjer.

 

Drugi dio, Kumir Vrieme, opisat ću riečima njegove žene Anje, kako je ona doživjela njegovu motivaciju (kao prevoditeljica za njemačko izdanje Götze Zeit Frankfurt, 1991.) Ona u prvom redu naglašuje kako su te duhovne pjesme nevezane uz ijednu konfesiju, denominaciju, nego se oslanjaju „brižno“ samo na Sveto Pismo. Iz te predpostavke ona zaključuje kako bi se pjesme mogle označiti kao ekumenske. Iz današnje antropocentričke nastrojenosti ekumene, pjesnik crpi onu potrebitu napetost, za pri koncu tisućljeća upravo egzotičan napor - kristijanizaciju Europe.

 

Na srdcu ovoga negdašnjeg političkog emigranta, naravno, leži Hrvatska, pa se „kristijanizacija Europe“ može ovdje čitati kao „duhovna obnova Hrvatske“. Ovdje nije nikako rieč o nekakvoj redukciji, nego upravo oprečno, o tomu kako velika (sveobća) Crkva može živjeti samo od životnosti (lokalne) ekklesiole.

Treći dio  je naslovljen Pandemonium. I ovdje se poseže za bičem, te sustavno udara po kumirima današnjice.

 

Uvjeren kako nikada znanstvenici ili pisci ne će biti pozvani o takvim stvarima odlučivati, on kreće s pisanjem i objavljivanjem na t.zv. korienskom pravopisu, ne čekajući na nikakve Zakonske odredbe. Po tom pitanju smo djelatni pri „Radices Croatić“  zavodu za promičbu korienskoga pravopisa u Baselu, Švicarska. Budu li se dobre knjige pisale prema korienskom načelu, sve će više ljudi imati mogućnost uvidjeti njegove prednosti. Vječiti jučerašnjaci razbijaju si glavu o političkim implikacijama možebitne uporabe hrvatskoga pravopisa, a mi danas u središtu Europe doživljavamo nastup dvadest godina pripremane reforme pravopisa njemačkoga jezika koja se u svojemu prvom načelu zalaže za što dosliedniju uporabu Stammprinzipa, tj. „...prioritetna svrha Rechtschreibreforme jest odstranjivanje priestupa protu načela koriena.“ Pravilo broj jedan glasi: Korien svih rieči pripadajućih istoj obitelji ima se i pisati isto i u različitim zvučenjskim okruženjima. Taj novi pravopis (koji je 1.kolovoza 1999. Stupio na snagu) naglašava još na samom početku i činjenicu kako Njemački pravopis ne odražava samo zvuke jezika, nego služi i prepoznavanju (a) i razlikovanju (b) sadržaja, dakle značenja.

(Neue dutsche Rechtschreibung  München, 1996.)

Od ove ogromne prednosti se ne želimo suzdržavati te najavljujemo nove naslove u knjižnici Radices Croatić “Pravoriek”

Urednik

Željko Vrban, predstojnik Zavoda

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

IZTOČNI GRIEH

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

"Sva poviest se kreće ka Kristu i dolazi od njega.

Pojava Božjega Sina jest osovina poviesti svieta."

 

Alle Geschichte geht zu Christus hin und kommt von ihm her.

Die Erscheinung des Gottessohnes ist die Achse der Weltgeschichte.

 

                                                                Hegel

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na slavu Božju

 

 

piše ovu knjigu Ilija Šikić

o zbiljnosti nazočnoj

u srdcima vikača:

"kopno na vidiku!"

 

Sumnja nam je požderala skoro svu zalihu.

Plutamo oceanom neizviestnosti.

Vjetrić piri s vonja na vonj,

s pečata na pečat uspomene na sjećanja.

Uviek ista mislena spajanja nerazpečativa, nezaoplovitna...

 

Pucanj s jarbola: (Pandorina nestašina)

"Fatamorgana u glavi!"

podbode prežderanu sumnju, razkrhoti pečate i oslobodi očaj Salomonov.

Mučnina izpražnjenih želudaca rezproteže se

po organima susjedećima svojim mučninama

i natrag, onda natrag, pa opet natrag...

Povratak bljuvotne ništnosti,

i nema, nema ništa.

Nije mi htienje zakovano uz kopno, meni je do kopna na vidiku.

 

Što to ničega nema, ne briga hrvatskoga častnika,

nego što kopno nije na vidiku.

Široki vidici u mojega častnika,

nego što kopno nije na vidiku.

Gdje od valova nije moći more vidjeti

tu pada mrak najposlie,

gdje mrak svieta se veseli letećim tanjurima,

tu sviće zlaćana auzora i svejednako zamire.

Tu je stratište njezine nade,

izletište čarobne usijane kugle Sunca

iz topa utopa sidra preko ruba konca svieta

i preko njega u bezdnu brojčanicu danonoćnih smjenitbi zima s ljetima eona.

Živi traže život, a kopna nigdje.

Čarobnjaci lažno prisežu, privid sebe razobrazinči.

Ljubavnici zaborave svoje uloge pjevajući ljubavne napjeve

i čekaju ukazanje kopna,

a kopna - nigdje!

 

A pred Njim, gdje god pošao.

Kao da se je svo smežuralo duž rubova sveuređa i bježi svakom pogledu

koji hvata samo vrhunce, probire samo među probranima.

Put je mukotrpan, težak, Ą...,

opet blještav, širok, zavodljiv, pa raja ode lievo, a narod desno,

a zlurada gospoda tutnje u kružnicama svojih hipodroma.

Najednom zaleprša Columbus k'o rajska ptica u Ikarova polja

i sunovrati se u mekano ništa,

gdje ne vidje ništa drugo do li svoje pognute glave,

prije svega svoje, potom i liepe,

okovrčene ognjenim pramenovima smijulječega se Sunca.

Samo o kopno, misli Hermes, može kopito zviznuti.

Samo da mi je čestica krute tvari, pogurnuo bih nebosklon..

Samo da je vjerojatnoća gušća, i moja bi kugla pogodila...

 

Ovako: "Malovjerniče, zašto si posumnjao?"

 

Tri puta se prevari, ali k'o živo srebro izmigolji u prostranstva bez kopna.

Pijani Bošković se poigra s njegovom predočbom,

i izmaknu mu tlo lažiznanosti pod nogama

i evo još i danas lebdi uz putanju Merkura.

Moje srdce opet titra kontrapunkt onoj rieči budućnosti:

"Kopno na vidiku!"

 

Nu uporno i konačno ga nema.

Spoznaja mudroljublja prirode i grkoga izkustva.

Jadrane moj, moj oceane!!!

Modro, ter sinje, pa opet plavo, nebu dubinskomu nalik,

od svih smjerova vjetrova,ozgo, ter ozdo,

uporno i konačno prazno.

Hodaj po vodi kao da bi bilo kopno!

Onda ćemo tek pasti preda Te ničice i vikati:

Ti si uistinu Sin Božji!"

 


Nije, nego!

 

 

 

 

Ruža vjetrova s magneticalima

ravnotežilo pri sljemenjenju:

isto kao i u podivljalo more uronjeno dugačko i tromo uže,

bil kazivalo mediteranautima gdje bielo, gdje crveno.

Bura na lievo, val u desno, a naš pleter drzko pluta

više-manje smjerno, použdano.

Zviezda pod najtežim oblakom.

Duh svieta s lieve,

upravo oprečno okreni i ostati ćeš na sljemenu.

Zeitgeist s desne,

upravo oprečno i ne ćeš sklizuti sa sljemena.

Ne daj se nositi bilom srdca svojega.

U pamet se svoju pouzdaj koliko i u kljuse tvoje.

Ništa više, ništa manje...

Sve su to slamke u istomu sladkom moru u kojemu se i ti brodokršiš,

Ta i Turčin ga

mare nostrum zvaše,

Mađara istim naslovom

antemurale christianitatis

okiti,

sve za uvid: u istoj lađi sjedenja.

 

Upravo oprečno!

Civil courage.

Rekoh i spasih dušu svoju.

Vidjeh vatru treperiti. Plamti poput duha. Sve na više. U vis.

Lako srdca uzdignuti, digni duh.

Digni svoj glas i kada je tvoj život ciena.

Konačno stoji pisano:

Tko spasi život, izgubit će ga,

a tko ga mene radi izgubi, steći će život vječni.

Vjeruj samo onomu koji je tebe radi život već izgubio

i uzkrsnuo u vječni.

Digni duh tako visoko da se razlika do Svetoga poništi.

Sam se od sebe diže tamo gdje mu je i mjesto, dom.

On je upleten u tiek nepredračunjive izvršitbe, da, života.

Život hoće natrag.

Zato srlja napried.

Najosobnija odluka:

 

Moji potomci imaju se držati svih pravila igre

i njihova sloboda ima se samo pravilima ograničavati.

Malo neosobnosti pripada životu.

I brojevi bujaju u fraktalnim prikazima, razmnožavaju se,

nu uviek podvrgnuti trenutnom dosegu znanosti

Prema vrtnji:

Na lievu : u desnu.

Uviek neka pravila, neka zrela, kaotička,

neka koja se skrivaju i izranjaju

kad je sve već izrukovano i sjelo na svoje mjesto.

Oba asa na jedanaestice.

Otud obzor razpoloviči:

Na gornje podneblje dana - u donje podnožje noći.

Fijuk iza kovine kroza zrak odredi:

 

pred ovom oštricom crveniji odklon,

pred onom istoga dvosjekloga ljubičastiji.

Na kuda vitla njegova predodređenost?

Pravica će biti nadvladana.

Razlike među nama, kao među stvarima samima, bit će prevladane.

 

Dosta zbrke samih rieči. Labyrinth onomatopeja.

Spiralopedija metafora.

Jedan mač - dvie oštrice..

 

Cielo stvaranje - mesnato tielo.

Metabolizam. Samoživi, svojeglav vegetativan.

Samodostatan? Zato i čeka cielo stvaranje na oslobođenje...

Koliko je cieli Hamburg meni dužan?

On će vatri sve četiri zemlji prikovati.

A lepršava će bit' samo još ona crna ptica.

Bilje i to bujno.

Bujno poput Danicâ.

Razpolovičenih na

Vulgaris i Cślestis.

Na desnu golu i lievu dlanom prekrivenu.

Tielo samozadovoljeno u vegetiranju.

Samozaboravljeno. Dysteleologia.

Nu, za krasnu sreću, duh je jači...

Duh koji sjedinjuje:

Dar razlikovanja duhova.

Sve odrednice miruju pod njegovim, oprosti, nogama.

 

 

A što li mu ne dugujem?

Njemu koji se meni predao...

Koji ljubi svejednako mene kao i onog kukavnoga četnika

koji se uzda u pobjedu milosrđa nad pravednošću.

 

 

Ako je za žrtve već prekasno, a ono zločinac ima nadu spasenja.

Njegove žrtve su njegova krvava žrtva.

 

 

Taj neprijatelj moje slobode:

Priroda i

Vrag crni.

Cyber space.

Umjetnana, qufuzzy razboritost.

Mrtva binarna stv()ar.

Majmun čovjeka oponašatelj.

 

Ja protiv mi.

Vi protiv mene.

Oni su moj maslac na osunčanoj glavi,

ja sam maslac između vaših glava i našega Sunca.

Pokretni duh je samo nama ponekima pridržan.

Vaga pravice je kovinski hladna.

Vatra mojega seyn je ontologija

mojega duha u pokretu prema Duhu Svetomu.

Otuda meni i osobnost jerbo Ti si svet Životvorče!

 

Pomesnatilo se htienje biti svietom za se.

Predodređeno prokletstvo.

Htienje predanja?

Samo smrti, pa nikomu.

Nedjeljiva je samoljubav.

 

Samo tebe ljubim ili nikoga.

Tebe ili sebe.

Tiela se imam odreći i prije smrti.

Zašto čekati tako dugo na okus slasti jezera nektra predanosti.

Povjerenja, sigurnosti. Osjećati se poput djeteta.

Biti diete i preko smrti.

Na kraju imati otca i majku.

Vrag mi ugradi u grudi strah o nedostatnosti jezika

za onaj konačni izričaj predanja, posvećenosti.

Vrag mi ugradi hrabrost za jake rieči izvan labyrintha onomatopeja,

Za ljudstvo.

Vrag je otac humanosti. Vrag je vragu human.

Čovjek čovjeku otac humanosti.

Zajedničtvo djevice i čovjeka nije duga vieka.

Jezik oblizuje vražju mater.

Zadimljeno kamenje, djeca one majke čiji otac, otac ljudskosti jest.

Zalud Anđeli liturgijaju danonoćno, ako majka i otac strahove

i ponose neznalački darivaju pogrešnom oltaru.

Kada bi samo otac i majka ostali jedno i nakon sjebinjena.

Ljubavlju protu straha.

Svjetlost Isusa Krista razagna oblak humanosti.

Kraljevska služba rieči dadne mu punomoć služiti nam.

Služi nam uzorom. Služi nam poput odkupnine.

Poput žrtvena janjeta. Poput uzdarja pomirdbi.

Služi pranjem naših nogu.

Služi kao prorok, navjestitelj blizine Kraljevstva Božjega.

Služi kao naučavatelj životne mudrosti.

Prostire se preda me služeći kao put.

Hvalevriedan.

Odkriva se neka uživam u istini.

Umire za moj život. Živi protiv moje smrti.

Rabbi i ban.

Kralj kraljeva koji kraljuje nad kraljevstvima.

 

 


 

Ona  Majka

 

On ljubi.

On joj odriče sposobnost šahanja,

on pak umije.

Ona je i njegova majka.

On joj siše zrak i vodu,

on je njezin dio,

on sam - najveći

sin majke Prirode,

ako već ne s kim šahati,

a ono već protu komu.

 

On voli majku

grudičastu zemlju prašine,

ona pak umije njega izroditi

drvo i kovina

on obožava majku.

Težko majci prisiliti povlak

srebro i bakar

poraz čeka strplivo pod šahovnicom.

 

Majka mu odkriva svoje čari

On jako voli svoju majku.

Majka ga odbila od sisa,

On sve to više voli svoju majku.

Majka mu nadzire probavu

On majku u nebo gleda.

Majka mu tajnu dobra i zla daje.

On, da, on barata zlom i dobrom.

Majka mu iznjedri počelačku pogibelj

On joj žitarice prinosi.

Ona ga učila tepati.

Lagati i vatru rabiti.

Kovati, miesiti, pisati, računati.

Majka ga priroda u svoju utrobu unatrag prima i potomke mu.

Ona se oko se vrti.

i svoju  djecu guta.

On joj se divi. Njezinu teku.

On joj laska i pjeva,

On ju opjeva, ljubaka pjesmom.

On je svoj - ona: Božica

Oceani i vulkani

kommata i semikoli

kultura i natura

On i ona

rat - i mat.

 

On čita iz njezinih oblaka, vjetrova, kostiju,

taloga, lietova ptica, kocki

i stabljika hajdučice.

Iz novčića, viskom i rašljama.

Voskom, krvlju, olovom, grahom, cvietom, lovorom.

konopljom, vinom.

Krugoval oblieće Planetu.

On za 90 minuta.

Majka mu pjeva uspavanku.

Njezina ljubav sama po sebi razumljiva.

Neupitna. Svenazočna. Neoboriva. Nenadmašna.

Ona ga goji i njeguje

On ju štuje i daje joj za pravo.

Ona njemu zakone.

On njoj loyalnost.

On joj zakonomjernosti iztražuje.

Ona mu se odkriva.

On ju suznim okom gleda,

dodiruje drhtavom rukom.

Za nj samoobjava.

Ona iz njega majmuna izteže čovjeka.

On pak nadčovjeka.

Ona trpi njegovo samoubojstvo.

Ona hladnodušna na njegov mat.

Ona se s njim igra.

On pravi atomske pokuse.

Ona snuje sanak jure i krede.

On je kruna na svojoj glavi.

Ona mu je podložna poput žene.

Ona se daje za oranje.

Ona prinosi usieve.

On njoj pjeva zahvalnost.

Ona se nikada ne mrgodi.

Ona uviek trpi.

 

 

On izpašta.

On ju izkorištava.

On se je strahoboji; on kralj nad čovječanstvom.

On sa svom svojom naslagom godina.

Ona kraljica neba. Tamo.

On - ovdje.

Ona kula bielokostna.

On u svojem uzvišenom neznanju.

Ona hraniteljica

On potrošač.

Ona lezbožanka. On šahist.

Ona, bolničarka, liže mu junačke rane

iz njegovog rata, negovih stotinjak zima.

Njezina su ledena doba.

Ona okrugla bezkonačna.

Obla poput Valentine Tereškove,

poput (90 stupnjeva x 4) tjemenita geoida.

Za nj ploča držiteljica.

Ona majka sviju veneričnih boležtina.

On: mornar, šahist, analitičar i astronaut.

Ona: Organizacija ujedinjenih tvorevina.

On Šćipetar, Sandžaklija, Moldavac, Rom,

Srbijanac, Slovenc, Musliman, Mormon.

Ona pravična. On Dušan samozvan.

Ona njemu "kako gordo zvuči" samozatajna, neobjašnjivo privlačiva.

Ona gravidna

njega iz svakog pogleda vuče.

On ju posjeo na gynekoložki oltar.

Ona razmakla zdjelicu.

Od njega se rodio on.

Začarana perpetuumoblina.

Zviezde joj se obadaju.

Svemir je njezin pupak.

Ona je, dapače, pramajka!

Prema njoj se mjeri i nebosklon.

Sinovi: Mohorovičić i Matijevich

 

 

 

/oda majci/

 

Pitagora & Newton.

On struji nad morem oblaka, koprene utrobe majke Prirode.

Ona samorodna loza

Divlja i uljuđena.

Onova se namnožilo

oni su težački strojevi.

Nije im više dostatno svako drugo polje obrađivati.

... svako drugo odmarati.

Ona je sada iznova

(podpuno preoranih polova i silnica) sama:

Živo biće. Organizam.

Samooplodna nebesnica.

Barem sveta Vila Velebita.

Alimentarica, tj. mother nature

Jean Jaques miluje joj sise.

I Edip zna dobro tko mu je ona, nu ne može joj odoljeti.

Njezin je usisavač jači.

Koliko brojeva - toliko priroda,

toliko zrnaca prašine.

Svaka krmača po 13.

On genom okotio.

Ona trpi.

Morska se pseta legu iz njezina krila.

Nakaze imaju pravo snivati III Reich,

Možeš ga nazvati svetim otcem i da te munja ne zgromi,

Crni Adžići imaju pravo na

matricentričko-dušorazčlambeno pjesnikovanje...

Majko mila!

 

żOtac?

 

Ima li za otca, i gdje ovdje mjesta?

 

 

 

(sročeno u zraku > 10 km nad morem, sredinom prosinca 1996.)

 


PJESMOSLOV

 

 

pismenima crnim

izglagoljanim spod sruševinam

svieta

rumenim začinjakom

od izglogotane krvarine

rumenim ko voska pečatnjaka vrijut

 

svjedočba mržnje na ljubav

koja s dna srdca puca u Nebosklon

 

može li se Sviet uvidjeti

sve dok ponosito nesrušen stoji?

misliti ga i govoriti - dok još stoji?

prstom ga pokazati za života?

opjevavati ga dokle god izporučuje rieči?

biti mu ravnodušan dok te zavodnica sestrica

u rieči uvlači i oblači

gdje se obličje prekopitnu nad obličjem

poput lanca zakovana u svojemu početku

sa zadnjikom svojim

u jednu, ter jednu

svetu ookruženu

samovidnu prividnu jednoznačnost

jednice sa slogovnicam izvrtitbi razporedarstva

strogoga gramatika - taka

rhitham - tam

tam

iz tišine u tišinu teče

što neizgovoreno smrznuto stoji

koji se zapravo jedino boji

neodpočetim / nedovršenim

znamenkama toplokrvnih kristala

šućenoga bila zgrušanih žila radostnica

što je i ovaj puta

istina ostala samo istina

drzko-vješto izmaknuvši se

njihovoj kami i pjesnikovu peru

tamo i onako kako nigdje tako

moj Bog nad tobom zdvaja

a ja sebe, ti, brate mi, tvomu Bogu kradem tebe

da meni samo rekne, kao tebi

što ti mi nikada rekao bio biti

voljan grabiti za se sve,

a ništa završiti

ne mislim misliti

a imati je lakše

držati i žvakati,

milovati i zamišljavabati

ma i zrakoprazni međ' križkami

krušaka razkrižanimi oštim razlučnim nožima

sposobnima svjetlucati sjajnim urednijama

opipvenim molekulam

dirljivimi, sitnimi, laganimi, finimi, nečestičnimi,

subtilnimi, ini-minie-aecke-care-om-pom-push

zdušno pjeva grlo

što nutra pjeva tihano

titri svepredani vapaj-zov u to jedno stanje

zašućenih glasilnica

 

i riknu pero usred tihe noći

sruši svu tu kulu od Buddhinih kosti

jutro zgazi noć

i kepec Kekec

zbrda - zdola

hopa - cupa

profruli sveokolju:

u Kostje kozje uši

 

a u duši mir visoravni

blizina pojma s oblakom samim

izdašni izvori

poruke iz duboke utrobe, daleke

a opet svejednako nazočne

i cupka preko pupka svakoga vulkana

dok ne štrkne lava

i ostane mekana i sunčana da kazuje neprekidno

potvrdu izvora

nadzire neuzpješno izvor

ali utoliko uzpješnije moj pogled začudni

kad vidim u dječaka neviđene uši,

a postola poput dvopapka volunjskoga.

za dvojnicu, prievarno glasbalo

s jednom žilom u mojim plućima,

drugom uz potok negdje uzemljenom

vječit krugoval med' ušesami i usnicami

med' tobom /mnom

prsne nedodirnutom srži izvalovljenih okova misli

razkolničkih navada

slutnjama tek.

određenjačka svojstva prišivati

 

i pomislih sebe slobodna od se

kako sam divan da se nemam koga ljubiti

izključivo za se žrtvovati

tvoje janje

koje nam je Otac dao

na zajedničku mužu i srčbu

u grču

u adrenalinu

u Kainu

 

srušim li narav svoju sruševinam pustim mir vječiti

ako hoćeju svjedočiti - neka čine,

hoće li poput pasa njuškama olajavati mjesečinu

neka čine, hoće li se pak prelediti u mjesečinu samu

i hladiti moje žudnje u nizinama mojih plemenitih

poriva

od kojih ne vidim u bratu krvnoga brata

 

vrieme za dobi trajanja

Boga jednoga u mnogima od vas,

vas u meni

 

Bože, pjevaj mi uspavanku

iz koje će se probuditi onaj jedan

koji Te više nikada, jadan

tražiti ne će s lojanicom podanu

zar vam toliko nizka bijaše nada pobjede nadzoritosti

nad sladostrašćem za tom upravo crljivom kruškom?

kružkom razdora Scile i Antiteze

sladi se onaj već riedki medo

zalutalica i u naše svejedno srdce

 

slave li oči moje Stvoritelja

dok mi sa zemlje puca pogled u Nebesa?

slave li oči moje Onoga koji je s Nebesa sišao

uz zemlju se ponizio?

nasred kozje staze onih oblaka susretanja

Njegova dolaska i njezina uzdignuća

onih stanja središta

crpilištâ i trošilištâ perpetuumobilnih

protunaravnih

gdje se Bog Rieči ne razlikuje od rieči Bog

gdje se sužimlju knjige rječnici u točku

zahodišnjicu i svaki izričaj se vraća u svoj zavičaj

u malome luku obavljena priobćaja

provjere:

mišljeno li je jedan jedini put različito

ali ne

ne

taj jedini put je propast svemira

sudnja noć

pobjednica zgaziteljica Sunašca

ko ratna pomrčina nad Hrvatskom

puškoslavne bratije

orgije krvopija

sve okolo/naokolo robskog zagrljaja

svugdje nekve silateže

 

Bože, pjevaj mi budnicu

da se prenem iza sna duboka

da mi se sklope zauviek oba

da se čistoća Tvoja usudi preda me stupiti

bez straha

će i opet biti

od do

dogmami mojim

nevješto uprskana bez stila i stida bez

mojih nadomjestica,

tumačenja,

imenovanja

 

Bože, šapni mi oprost što Te iz okova mojih

velikodušnih predočbi

pretvaram u šumu

samo zato, samo zato, samo zato

da mi  drvo pred očima nestaje

što trune i gori, tiho, dimno

i nikako onako kako u grmu

na visoravni

Evo i Adame,

žuđene izdajice,

zar ste mi morali izpuniti tu želju snasljedničku

prokletničku?

Njegov i moj

Njegov ili tvoj

Tvoj ili naš

a kada ga ne držim

zar moram do Tebe preko njega

do Njega preko tebe

brate nekrvni, neželjeni,

Abele gorki, pomozi mi biti mrtvim za sviet

da uzmognem svako mjesto na njemu prihvatiti kao

ono koje je od početka svemira za me tu

i da me to mjesto čeka povesti na put okolo kugle

do toga istog mjesta sraza

vremena prošlog i vremena sutranjega

stati na to isto, s drugoga vjetra

vidjeti onakvim kakovo jest

 

hvala Ti što nisi kakvim Te zamišljam

svaka me moja rieč udaljuje od Tvoje

neka bude Tvoja Rieč

pripusti me unići u Nju

 

lakomisleno li izgovorena htienja

 

rieč me moja svaka izdaje pred Tobom

i ni jedne iznimke nije naći u knjizi mojoj

 

priznaju još ne potnisujem

jer još pišem i pisati sve ću dokle

zaplotnjačke ljigave kukavice

oskvrnavitelji svetinja i djece

usmrđene duše

artiljerišu nebo

 

i Bog mi padne u naručje

i rekne mi u uho srdca tajnu

i od tada sam gluh

i jezik petlja

jer hoću tebi dalje kazati, a rieči, one Rieči

nemam

ispruži naručje svoje

naoštri ticala svoja

da ti mogne pasti na pamet

nezaslužena kapljica vode

i opet samo one vode koja nije mokra

i koje se valja samo jednoć napiti ako se hoće

nikada žednim biti

onda ćeš dušo moja laskati licemjernički

smilovanju Njegovu

onda će ti na pamet padati one malobrojne čaše

vode koje si žednima ovoga svieta iztočio u

dušnike

ne onako kako On u duše

duhove svoje - duh svoj

duh - tvoj

duh, duh

tvoj ili moj

dok i posljednja smežurasta kruška

mojih malih trulih maštovina ne strune

u samozaboravu...

u slavopoj urasta

uraštaj

zlorabi li zlorabi svećeničtvo sluge razuma

mrcvare tielo

njima strano - sveukupno

razpolutčeno sjeverjugnom niti

niti lievo-desno

razopnjeno neuzklađeno tužno i grdo

 

 

ako mi izriek ne doseže opne nutrine stvari,

zašto ne odustajem?

tko mi hrani i iziznova kljuca jetru?

zar ciela poema tek znak, miljokaz?

svjedoči li otegnutost samo nakanu neodustajanja

smjestimičnog?

zašto ne odustajemo?

Bože, zašto nas ne odustaješ?

odavno kamena vrata srdca mojega odustaše Tebe

evo Ti zub i oko moje, ali ostatak nas ugrli

trži cieli život sa mnom dok ne dovieš cienu

s kojom zavriedim biti Tvoj

odškrini se Sezame uvida

zatvoriš li se, trpi uvida mojega tamo

što s ove strane ostane,

neka crkne!


 

7 IZTOČNIH GRIEHA

 

 

Homo sapiens sapiens, oholica:

Duhovno me zanima.

Blato.

Mrtvo duhovno, neutjelovljeno u duši.

Duhovno bez čovjeka.

Nepročitano i neizgovoreno, mrtvo slovo knjige.

Plodove razbora berem, ne i mudrosti,

kao plodove ljubavi crkvenjaštva i klera,

ne i između kraljevskog svećenstva i velikog Svećenika.

Knjiga života je pametnomu dosta!

 

 

Na ušću svih sedam mutnih, neizviestnih rieka

homo absconditus smrti:

plaća za grieh, plaća za slobodu izbora:

grieh ili život.

Život je dar!

 

Početak propasti - strah.

Ljubav pobjeđuje strah!

To povjerenje koje su riedki mističari u stanju izkazati Gospodu.

Početak mudrosti - strah Božji.

Počelo Božje - ljubav.

 

Gdje nešto munjevito s Neba na obzornicu pade

tu Zlatna zora sviće, bit će

bogatomu ludim i pogubnim naumima.

Onima koji se u tuđi rad i u vlastitu sposobnost razsuđivanja uzdaju.

Ah, kolika li je poniznost potrebita, snaga i podpora svetoga Duha

Bogu štovanje izkazati...

 

 

Srditost; homo faber

Veliki razaratelj umače u pomutnju svoja ticala nadahnuća.

Matoševe šake grle tužnosvir.

Otrov u uho.

Strast jalnosti u plamenu kritičarskog zanosa.

Srdi se, ali na popuštanja slabostima svojim,

na prokletnike poslane u oganj vječni

koji je pripravljen đavlu i anđelima njegovim. (Mt 25:41)

 

Oh, ti pravedna dobrostnice koja ne vjeruješ u postojanje ognja,

još manje vječnoga,

još manje koji je kao takav pripravljen,

još manje u Vraga,

još manje u anđele njegove,

Ilma! Majčice moja, slušaš li govor Jaganjca Božjeg?

Životinjska narav u meni životinji oslobađa silu koja pokorava grad.

Krotko svjedočanstvo za još jačega od moje vike

žarko peče drugo srdce.

 

Iztočna srčba iz srdca i rebra Adamova:

genom koji se probija, nameće i pobjeđuje

u srdcima kako našega tako i Thomas a Kempisova doba.

 

 

homo ludens

Obretnik boomeranga.

Pobjedonosni boomerang se ne vraća.

O, kako je nesportski pobjedama svojim hraniti jalnosti.

O, kakao bi liepo bilo moći mi se poniziti

barem samo do umjerenosti?

 

australopithecus anamensis

Nečistoća pomuti dalekozor.

Mjesečeva miena.

Srebro ljubavi sladke i divljenja pred ljepotom

odkriva prirođenost želje.

Stojim li uzpravno ili sam i tu rob?

Nagoni li me nagon moj ili sam ja taj koji ga odgoniti mogu?

 

Jasnoviđenje za mlađaka spotaknu se preko ciene:

"Za samo časak radosti."

Ban i prorok, svetac i mudrac...

padaju na sodomski gambit:

"...tisuću dana žalosti.",

te možda još i  acquired immune deficiency syndrom!?

 

Izravan posljedak nasljedna grieha

i dan danas čini me neobuzdanom životinjom

bez ikakva nastojanja o samonadzoru,

baš poput homosexualca.

Lakše mi je grad pokoriti nego i najnižu moju požudu.

Isuse, preuzmi mi nadzorništvo nada mnom.

Otmi mi ga ako treba.

Baci me u nevolju ljutu koju sam zaslužio, ne bi l' se opametio.

Može li me uobće i uzročnik AIDSA razbuditi?

Kao pijan zlorabim upravo Nju: ljubav.

Robujem griehu i nakon što mi je velikodušno i zauviek oprošteno.

Rekao si mi neka idem i ne griešim više.

Otišao sam.

Zlorabio sam ljekovitost oprosta.(B.Graham)

Zar ću postati odpornim?

Zašto se odupirem Tvojoj volji oprostiti mi?

Zašto Ti ne dopuštam zaboraviti da sam ikada griešio?

Gdje mi je uviđaj Tvojega hrama?

Krapinski sam proždrljiv diluvijalac.

Koliko sam težak materialist?

Na počivaljki izvaljenih 140 kilogramma.

 

Kakav je dakle probitak čovjeku ako pojede cieli sviet,

a izgubi dušu?

 

Lienost; homo informaticus

Budite gorljivi duhom!

Probudi se ti koji spavaš, ustani iz mrtvih i Krist će ti svietliti!

Ne dopusti da ti se sviet tlapnje i virtualnosti podvali pod život!

Što nam je još danas molitva?

Kako li će nam onda biti uslišana?

Kakav je dakle probitak čovjeku ako ljenčari cieli viek, a izgubi dušu?

Škrtost

Jesam li pneumatikos ili zoon politikon?

Meta-čovjek ili krstjanin? Jastreb ili quecker?

Vjernik ili fundamentalistički pobožnjaković?

Stekliš ili orjunaš? Croatia ili Dynamo?

Globalist ili ognjištar?

 

 

 

ecce homo:

Isus iz Nazareta


 

bogovi protiv Boga

 

 

zlatni rez preko tiela

tielo kroz rjedkosiju

sve kroz tri sekunde

sve kroz prozodiju

 

ponavljam simetrije

skladam obličja

sa ćudorednošću mrmljam i kad me napusti ona

i njega, takozvanoga bližnjeg

 

zlato je premekano za mač

pretežko

za tri sekunde

djelanje : stvaranje?

rad s količinama

tercina bez radnje, stuboka

govor bogova sluti i pjesnik

sobom se bavio i u sebi udavio se

obrnuo samokres i izpalio pero

razmjeravao zemljište

a Onaj razpe mjerničko uže nad svietom

i Zemlju premjeri,

ja, pjesnik, ja stvaratelj, ja geometar

brazdam polje, niče grki lovor

u rjedkosiji - ništa ne ostade

sijem vrieme, čekam

 

bog bogu defetistički cinik, optimist od zvanja

 

žanjem pjesničku slobodu smrti, sijem vrieme, čekam

žanjem smrt, smrt pjesničke slobode

slobodne, stvaralačke...

olovo iz samokresa je jasno i težko

po cienu smrti - daj mi slobodu!

kako ćemo se boriti

daj mi sposobnost oponašanja jasnoće,

jednostavnosti,

oslonac mi stopi daj, liep razmjer

dodirujem mirise, razmještavam boje

izpisujem poemu, ponavljam šare

trebam imati tielo

trebaš mojemu ćudoređu suditi

uzakonio si našu slabost samo zbog pogrešnoga izbora

izbor je bio samo rhythm

ako sam bio rekao da, sada sam na redu reći ne

jabučar  zmijački, a sad razkol

na dva drvca: drvo laži uz drvo istine

liep vrt, ali ne onako savršen

 

 

mužko i žensko - stvori ih

načelo stvaranja mojega

moja Anja - moje nadahnuće

njezino nadahnuće - ostajem ja

moj pad - naša propast gotova

njezina postojanost - moj rhythm

ako se ljubimo

tek sljubljeni smo suzrcaljeni u svima trima sekundam´

dan i noć On razdieli poput kopna od voda

mozak nam na lievo i desno razpolovi

mi uzvraćamo razpjevani dobro o zlu

vuk u meni, meni bogu

bog je bogu vuk

moj boj ide u propast

stariji i mlađi propadaju - boj ide dalje

sinovi propadaju - boj ide dalje

mi smo na gubitničkoj strani uviek

i uviek tvorimo rhythm tako

On je jedan, ja sam dvoje, tako stvori nas

pomozi mi ti i svi mi pomozite

ne može si biti vuk, jer je Bog

Njegova neprenosiva prednost

On bijaše ranije nego prve tri sekunde

čovjeka čopor Bogu vukovi

kako se malo pjesnici vole međusobno

poput natjecatelja.

 

na dugu stazu, poput Kaliope

i sve u krug

dok se ne zavrti u glavi

(oslonac mi u glavi daj!)

gladan za lovorom gorkim

sekundi triju, razlike ispred drugoga

dvie suzrčaljne tripole

 

krasnoga li sklada u stihovima tvojim

puka skladba

gdje li ti je sklad s takozvanim bližnjim

ti bi sklada s Bogom mimo sklada s tako zvanim bližnjim?

 

On mene sklada, ne dam se (skladam? Njegovo)?

final lap:

stubok bi probio začarane krugove

nu On ne dade

 

 

 

 

 

 

 

TEBE SLUŠATI, POSLUŠATI

 

U Te vjerovati. Tebi vjerovati.

Tebi sebe predati.

Sebi Tebe uzeti.

Sebe Tebi dati.

Uši svoje Tebi posvećujem.

Tvoju glasbu slušati.

Poslušnik Tvoje glasbe...

Uzkladi mi jezik sa srdcem.

Velik si Ti u srdcu mojemu.

Sklad je Svemira Tvoj šator.

Tvoja tišina nadglasa liru.

Tvoja mi noć proždre očni vid.

Ljubav me Tvoja pregazila.

Nisi me prepustio žaru moje glave.

Tvoja desnica - zaštitnica, lieva Ti ruka majčinska.

Nosi me na kraj ovoga svieta.

U osluhivanju glasa Tvojega, spasenje je moje.

Uha Te moja ljube.

Sprieči mi jezik!

Šapni mi djela s kojima bih Ti zahvaljivati znao.

U poniznost podigni me vojaka.

Okiti s osam ušesa.

Tvoja ruka neka vitla moj mač. K duši.

Uz Tebe i bogalj blagosilja.

Za Tvojega mraka moja se noga ne spotiče.

Za mojega mraka mudrost Tvoja svejednako blješti.

Moje pak stvaralačke ručice umiju djeljati kumire razne...

Mrak se zgusnu u crninu pod noktom.

Moj mrak. Moja zgoda:

Pretoči mi oko prazno u uho.

 


 

 

NEZNABOŽAČKA DVOJNOST

 

Oblaci dobra i zla trajno tutnjaju po šarama neba.

Sve novije šare prešaravaju stara neba.

Svaki novi tutanj pjeva krivulju obzora.

Novi obzor zapada puko utjelovljenje zla.

Svaka nova zora - puka utjelovidba.

Zlo se gomba s dobrim svaku 12. dob.

Ničija slast pobjede duža od 12. dobe.

 

*

*   *

 

Oblici dobra i zla uporno tutnjaju po tišinama neba.

Sve noviji oblici brišu predhodne obzore.

Kajde se prosipaju u protuglasje obzoru.

Zamišljeni Sjever trajno protuglasi lakomislenu Jugu.

I koliko god bilo nagnuto u jesen,

prenagne se točno u proljeće, pa iznova.

Visine se u dubinama utapaju.

Crnogorica prozbori gdjegdje kroz snieg.

 

*

*   *

 

Velebite moj!

Kad već nisam toliko pogan da ti se divim samom

kao živom biću,

domislit ću ti barem jednu vilu.

 

 


PROTIVNO JEZIKOLJUBLJU

 

Nije ona koju nam Prometej donese ista

kojom bozi svoje juhe-igre zakuhavaju.

Izponaprekidavan uzrok-lanac-posljedak

vezivo svih slučajeva,

veže moje pogibeljne mjesečarske šetnje po sljemenu

ili svejedno nad ponorom

zjapinom Bog-sviet.

Nemogućnost izkaza - moja poezija.

Pjesmoslov moj - poštapalica, nadomjestak,

moj nedoriek,

moj odpor istini, uviđaju:

raztgan:

očajnički aktivizam / melancholia.

Čežnja za izravnim uvidom:

Uvjerenost o znanju i spoznaja o vjerovanom:

?

Otče naš

koji si TAMO na nebesima

sveti se,

još uviek te imenujemo, ime Tvoje

 

dođi od TAMO Kraljevstvo Tvoje;

 

budi volja Tvoja:

 

Kako TAMO na nebu                                     Tako i na zemlji

 

Daj nam danas                                                           Ono što još sada nemamo

Izbavljenje od zla je u Tebe                           Napast je oko nas – TU


 

Jadran predanosti

 

 

Love and kindness, affection and devotion

Transform softly man's mind

 

Svekoliki svemir pun je radosti

Sve traži u Tebi sklonište.

 

(Anandaloke mongolaloke)

Rabindranath Tagore

 

 

Ima li Boga koji nagrađuje i kažnjava,

pita se svjetina.

Vrag osobno postavlja to pitanje

ali u mudroslovnom okolju.

U časopisu o modi piše Stéphane Mallarmé

hermetički.

P. Matvejevič uvlači Srbiju u Méditerranée.

Moldavski, makedonski, bosanski, českoslovački i srbohrvatski

rivaju se među jezike.

Svi putevi vode u Rim.

 

Istina, put i život.

 

Ima li Boga koji nam skriva staze kojima se zaobilazi subinu?

Ili nam ona to sama čini?

Ni od popa kršten, niti od hodže učen,

a broji sebe u pravoslavce, u muslimane...

Moja zasluga:

mojih 9 prvih petaka,

mojih 50 Zdravomarija,

mojih 100 dana zaziva,

mojih 300 dana oprosta,

moje 3 velike i 5 malih svieća,

moj milodar u škrabici sv. Ante,

moj Petrov novčić,

moj Franjin novčić,

moje cielolipanjske litanije,

mojih 5 plaćenih misa,

moja redovita hodočašća,

moji postovi i nemrsi,

moje moći sv.A.Stepinca...

 

Ima li Boga koji prebrojava petke, Zdravomarije, zazive, dane oprosta,

svieće, novčiće, mise, hodočašća, postove i nemrse?

 

Pošto vjekovječna oprostnica?

Džihad - ulaznica u raj!

Koliko vjetrenjača moram satrti?

Ima li Boga koji umije od mene izgubiti u šahu?

 

Razmak sna i jave.

Moje diete spava spokojno uz mene.

Ono zna: otac moj je i štit moj.

Otac ne zna: Otac njegov, nebeski je njegov štit.

Svojom se šahovnicom i dobnjakovom kazalicom štitim.

Sve traži u Tebi sklonište.

 

 

Moja borba - moj poraz.

Moje predaja Gospodu - moja pobjeda.

Moj džihad bez mača je.

Moj Elohim pobjeđuje silom duha!

Njegova je slava bez kraja.

Aleluja!

 

Od stvaranja prema odkrivenju.

I uviek samo od prema.

Od toploga prema hladnomu.

Nema mjesta za hasard.

 

Moja duša je Božje vlasničtvo.

Prodajem neopipljivu dušu za opipljivu kovinu.

Težku, sve težu kovinu.

Kitim se oko vrata i kročim u Jadran predanosti.

Cvieće pluta.

Kovina me prikiva za dno.

Dobar pastir pruža mi prut spasenja.

Drvo spasenja.

RYUW

INRI

Križ, lađa spasenja mojega.

 

Tvoj govor, Isukriste,

liep je, a ne estetičan;

učinkovit, a ne effektan.

 

Moj je govor ukrašen otrovnim oleanderom,

sladunjavo začinjavan anaforama.

Povjeruješ li mi, zabost ću ti mat!

Moj govor ubada s nedostatka ljubavi.

Njegova rieč uzkrisuje!

Moj će govor naskoro požutiti poput stranica ove pjesmarice.

Vječna je rieč Njegova!

Koliko god bili žutiji od mjedi...

Koliko god pokušavam onetvariti svoje dosjetke

utipkavajući ih na velepamtila...

 

Rieči mojega svjedočanstva su za Rieč koja je tielom postala,

po kojoj imam spasenje.

Rieč: spasenje.

 

Rekoh i spasih dušu svoju.

 

Pitanje plivanja, pitanje povjerenja.

On je hodao po vodi.

Kad mu je bilo najteže - nije sumnjao u Otca.

Za Otca je i život dao.

Otac Ga je uzkrisio iz mrtvih.

 

Postoji li otac koji bi svojemu djetetu dao kamen kad ono zaiska jaje?

 

Vjeruj u Njegovu ljubav, pa se utopi u Jadranu predanosti!

Imat ćeš život vječni bez obzira koliko si novčića spustio u škrabicu sv. Petra,

bez obzira na sve tvoje zasluge.

Unatoč tvojim zaslugama Spas ti je milostiv.

 

Zaslugom Isusa Krista si spašen.

Nisi ti Njega izabrao, nego je On prvo tebe izabrao.

Pogodio milošću svojom.

 

Mojemu Bogu ime je Amor!


 

 

SADOMASONERIJA

 

okuplja ljude koji vjeruju moći sviet veleobratiti.

Koji vjeruju toliko pametnima biti.

Toliko snažnima.

Dalekovidnima. Dobrohotnima.

Navodni vjernici u dobrotu čovjekovu.

Vjeruju svakoga je moći iztesati.

Svjetina je glupa, zorno.

Pomozimo im!

Pomozimo im!

Puk je, bjelodano, naglup.

I onako je svakoga moći iztesati.

Svjedok sam u temelj mu uzidane pakosti, ljudske.

Gledam u sadašnjicu. Želim si dobro.

Vlastohlepci uzidaše krošnju u zemlju.

Dobri se zmajevi hrane bielim cvietom bagremovim.

Jesi li i ti posadio drvo?

Iz svoje slabosti.

Svjestan pomućenosti svojega razuma.

Okupljam ljude koji vjeruju

samo Sveti Duh umije sviet obratiti.

Ovaj papir Velikog architekta tišti.

...


 

 

 

Već ti sjaješ, odsjev Stvoriteljev,

da pokažeš čovjeku propalom,

njemu jedinom razumnom da kažeš

od toliko Božijeh stvorova,

da života nejma bez slobode,

da kreposti nejma bez slobode,

da ljeposti bez slobode nejma

...

Luka Botić

 

 

 

 

 

 

SLOBODA

 

Tišina.

Napetost tišine.

Napetost.

Tišina napetosti pred...

Oluja se obrušila na nj.

Ni glad ju ne zaustavlja igrati se.

Zar joj vježba preča od zalogaja?

Ako i pobjegne - vještina ostaje.

Vještina uvećana za jednoga.

 

Exil umjetnika, pokret velika umijeća.

Svojeglava oluja dolazi i odlazi.

Moja slobodica.

Moja mačkica Grays.

 

Kako mi je misliti Božju slobodu kad niti svoju ne pojmim?

Kako misliti Njegovu slobodu kad sam već odustao Ga shvaćati?

Iz Njegove - moja.

Iz Njega - ja!

Moj govor luta za govorom svjedočenja.

Samobitne rieči. Rieči autentične.

Poema pokušava.

Ona ima sve što govor znanosti nema.

 

U Bogu moja sloboda.

Od Njega...

 

Naša logika, naše ćudoređe u našem svietu.

Sve to više preziremo znanost.

Sve to više ovisimo o znanosti.

Sve više uživamo u plodovima znanosti.

Sve nas je manje koji smo spremni odustati od tih blagodati.

Naša logika za naš obzor.

Sviet našega izbora,

ne valjda neko drugo ćudoređe.

Još nisi odustao shvatiti postojanje Božje mjere?

Pojavnost izgovara znanost.

Pjesmu poezija pjeva.

Treće je govor svjedočenja.

 

Dokle god ti ćudoređe znanost opisivati može,

dotle će te i pavian shvaćati.

Ni u natruhama, niti u tragovima,

niti u naslućivanju ijedne od mojih pjesma

naš majmun ne će shvatiti, ni doživjeti,

dapače niti samo textualno dekonstruktuirati.

Moja mačkica Toshiba MMX ® tiho prede.

Tu nema one potrebite tišine koja bi izdavala njezinu tako nepredvidivu,

svojeglavu, drzku i ubitačnu spremnost.

Ti pak možeš moju pjesmu čitati, uglasbiti.

Majmun je nedodirljiv, ali tebe ona može dirnuti.

Ona ti daje slobodu kakvoće izčitavanja.

Od njega možeš dobiti HIV.

Mogu ti pomoći čitati pjesmu, pače, napisati.

Dobra te baba možda učila i krunicu brojiti,

opečatiti križem.

Naizust. Na žmirečki. I na prepad.

On je rekao:

"Ne mrmljajte poput neznabožaca!"

 

Gdje ti je ta sloboda govoriti molitvu bez predložka?

Pravni liek:

Jesi li siguran u stavar za koju je svjedočiti?

Jesi li slobodan prihvatiti Njegovu pomoć pri svjedočenju.

Mora li sve biti tvoje?

Tvoje osobno ćudoređe?

Tvoj lakat?

Tvoj pedalj?

Tvoj terametar?

 

Jesi li jasno okusio o čemu ti je svjedočiti?

Hoćeš li radije to izkustvo pokušavati znanstvenjački opisivati?

S fussnotama?

Lakše li ti je napisati pjesmu?

Rimovanu?

Vers libre?

Moje obje mačkice žive barem sa sobom u skladnosti.

Dapače i s prirodom.

Dapače i sa svojom prirodom.

I njezino veselje u igri dolazi iz moje slobode.

Nu, ona se uviek vraća doma.

Iz slobode velikog svieta - doma.

Ona sebe ne zavarava. Lako izlazi s istinom na kraj.

I života ima 9 na broju.

Ubijamo ih, a one se uviek vraćaju u svoj dom život.

Kad li ćemo mi biti toliko slobodni?

Niti socijalni darwinizam nam to ne stavlja u izgled.

Čovjek duhovnjak.

 

Oluje pometu i prođu, a opet dolaze i dolaze nutra u život.

 

Tko može govoriti o Gospodu a da nije pogođen

u sriedu svih svojih triju dimenzija?

 

Tko može govoriti o Gospodu, a da to nije slavopoj?

Tko nije pogođen neka izađe pred grudobran.

Grudobran znanosti i umjetnosti.

Oslobodi se!

Ostvari svoju slobodu:

Usuglasi sebe s voljom Otca tvojega!

On od svoje volje ne pravi zagonetku.

To je naš sport.

I u postelji protiv smrti hoćemo igrati istu igru još.

Grays požderala kralja!

Uzalud pravilo koje kralja čuva od žderanja...

Moja virtualna mačka ne umije žderati ono što se ne smije žderati.

Kako je uzvišena igra u kojoj se ne prežderavam kraljeva, a pravilo dopušta!

O mila, o sladka slobodo...

Dragovoljno uzkladi tvoju stvaralačku volju

s Njegovim naumom spasenja

tebe.

 

 

 

"Da, Bog je tako ljubio sviet da je dao svoga jedinorođenog Sina

da ne pogine ni jedan koji u Nj vjeruje, već da ima život vječni."

 

John 3, 16

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DUBROVNIK

 

25 m visoko stilizirani blještavi šahovski kamenotvori

kutne veleutvrde kršćanstva

podupiru plavetnila nebesa i mora.

Sin mi lovi ribu.

Čempresi se ubadaju obzornom nebosklonu u oblake.

Zvjezdice pozasjele vrške.

Svjetlost svake jedne svjetiljke ljeska se tisuću puta.

Sliepi miš lovi jekom i to mu je dosta.

Jarko rumen oleander miriše bojom i to je dosta.

Utoliko više miriše smokva.

Jadran lovi ribu.

 

Tko su to oni koji su sposobni u tu „igru svjetlosti i kamena" bacati smrt?

Dokaži nam da su to ljudi!

Granate protiv vatrometa.

Lovi ribu u Jadranu.

 

Dokaži nam da su to ljudi...

Kakvi su to oni koji sa sigurne udaljenosti ubijaju slobodoljubive gospare?

32 polja protuuljudbene ubilačke nastranosti.

32 polja snage svjetlosti.

Produžene crne ruke vuku crne kumire po krvarećoj šahovnici.

I crno-gorac se pomamio za bielokostnim kulama.

Mali Jeronim vježba zidanje kula u piesku.

Marin drži čitav grad u Vlahinu naručju.

Jadran je ulovio ribu!

 

Vlahini kipići krase iz praznovjerja svaku kulu.

Vlaho voo-doo štitnik se od pohlepe bizantskih delija skamenio...

...zato je Bog dao da uviek bieli imaju pravo na prvi korak.

Prividni jarboli se pokazuju u zrcalu mora.

I gle: Boka im dopala u neupitan posjed.

 

Moj sin vraća ribu moru.

 

U početku bijaše mrak.

Od morčića ostadoše samo bieli turbani

kada ih je zatrpala nebeska rieka biela kamenja.

I gle: Ugrabiše pola Bosne i Hercegovine.

 

Jadran opet riba strpljenjem devedesetgodišnjaka.

Vojak na kuli straži nad Vlahinom mitrom.

Ključevi slobode se predaju umjetnicima.

Piskaramo koješta, a uzvrati nam milošću.

Napadač ostaje praznih ruku.

 

Moji ljubljeni prijatelji iz

Somalie, Ghane, Sudana, Obale bielokosti, Liberie, Konga, Nigerie, Burundia, Angole, Ethiopie, Egipta, Izraela, Guinea Bissau, Kameruna, Sri Lanke,

Brasila, Perua, Paraguaya, Indie, Burme, Irana, Iraka, Japana...

blještavo biele su figure na mreži podnevnika i uzporednica Planete.

Tropske šume gore. Ledene se kape tope.

Kao što su gibki čempresi jarboli kraja

i su odogledani jarboli čempresi mora,

tako je i Afrikanac bielac, a čedomorac - crnac.

Šumi more, multi-kulti babilončanima svieta reci:

(vidi prozaične drzkosti)

svoj narod Hrvat ljubi.

 

Pramac karake zasieca u tkivo vodoravnog „Novog" svjetskog poredka:

Croatia - persona non grata.

Veliki Bože, hvala Ti što si priklonio svoju zaštitničku ruku,

upravljao figurama na obstanak malog hrvatskog naroda.

Hoće mo li Ti se znati zahvaliti?

Više radujemo se njihovu porazu nego našoj pobjedi.

Jadran spava.

 

Hoće li ubiti kamen granatama?

Hoće li ubiti duh granatama?

Krista izdajice.

 

"Anything goes!" P.F.

 

 

 


 

 

 

VUKOVAR

 

 

Tko o Tebi smije pjevati?

Tebi koji si odu spjevao Hrvatskoj?

Tko Ti sada smije pjevati?

Tebi koji druge krune ne trebaš?

O Tebi - velikom znaku u kojem je sažeta naša budućnost.

Tvoji su me branitelji obranili.

Život vam dugujem!

Spomenik kojeg vam podižem nije hladan:

Pjesma srdca zahvalana.

Težka rana je zacielila i bez ljute trave.

Sada krvari prema srdcu.

Već sam se bio prestao boriti, nu:

Pobjeda je tu! Zašto još krvarim?

Pobjeda ima težku ranu.

Vrieme lieči pobjedu.

Rana odlazi preko Dunava u neizlječivost.

Sviet gleda.

Koliko je junaka moralo zauviek zaspati

da bi se Trnoružica u slobodi probuditi uzmogla?

 

Koliko li je tek pohlepnika izginulo za kratak san?

Strpljiv ih je poraz tu čekao.

Iz beogradskog Pašaluka im stiže pismo:

Nesporazum! Zaboravite Vukovar!

Suluda zapovied:

Nesporazumak, zaboravite Vukovar!

Da im je barem za tenkom pošlo osvojiti grad,

da je barem časak njihov bio,

poneki bi i zagrlio smrt, izdahom ju poljubio.

Nu samo je jednima smrt ljubiti:

onima koji ga braniše.

Mali je grad morao biti uništen kako bi postao velik znak.

Malu je svoju Hrvatsku uvećao.

Mučeničke ranjenike promaknuo u blaženike.

Sviet gleda.

Ponižavanima udahnuo ponos.

Malovjernima otvori oči.

I kukavice je nadahnuo.

 

 

ZBITNOST

 

D.D.D.: Ž. V.

 

Treperenja maslinova lišća za bure,

Lovro pl.Matačić, Petar Tralić,

valovi mora okupiše se s krčanjem cvrčaka:

dalmatinske klape poj.

 

"Vladimira Nazora" plovitba između Mosora i Postira

ohlade željna, solju prošarana potamnjela koža

unese se u vodenjak, zibku pramajčina Jadrana.

 

Kroz grozda prizmu, zraka se usredotoči:

Viški plavac.

 

Sunca se Europe snoplje saže:

otok Hvar.

 

Vonj cvieća trave, lišća grmlja, smola drveća,

gora i mora, zgusnuše se:

Velebita ljekovit zrak.

 

Boškovićevo Mudroslovlje prirode svedeno na jedan zakon,

Petrićevo Novo sveobće mudroslovlje,

Slalićev prikaz svega znanja,

Faust Vrančić:

Homo volans.

 

Jeronim, Solinski mučenici, Grgur Ninski, Markantun de Dominis,

Matija Vlačić, Nikola Tavelić

uzidani:

antemurale christianitatis.

 

 

 

 

 

ZBILJSKA PRIVIDNOST

 

Proklete dubine slievaju se k vrhovima pora svake brazde poimence

i ipak ne ponaosob

jer prema dolje ide i ono što bi prema gore,

a sada je dolje i sjeća se boljih vremena.

O brazde duboke. Dugačke. Bezkonačne.

O, oh, o!

Pješčani dobnjak odbraja zrnca koja bijahu gore,

od zrnaca koja padoše dolje

i zbunjen osjeti kako ga nježna ruka i zub okrenu

kako bi vrieme teklo,

a protok unatražio:

hrpica koja bi dolje - sad je gore

& vice versa, pa svake dobe versa.

Proklete visine bregova kad pod njima izmiče podnožje.

Mi brojači svih zrnaca stojimo na živom piesku

i bunimo se protiv poniranja i propadanja,

a dobro znamo, ponovi li se - mi smo opet gore,

a ponoviti će se i opet i iznova pak još jednoć, jednom...

 

Kaj je - tu je. Likovi su vrlo prostorni i ćudoredni,

a podneblje u kakvom se samo zateći možeš.

Tvar od koje su likovi je čvrsta, skoro neuništiva,

a neponovljivost patterna im dodjeljuje narav

koja odiše ozračjem postanka

Hofstadterova Bezkonačno izprepletena svezka.

 

Kako danas više nitko ne vjeruje u grudičastost atoma,

svi više vjeruju Buddhi i Boškoviću,

zbiljnost u koju smo uprepleteni možemo olako naznačiti prividnom.

Nije lako, pak navigati kroz taj continuum.

Prvo smo se pobrinuli, mi kozmo-goniči, odrediti spolove,

potom zemljomjerničku mrežu od iztoka do iztoka.

Svejedno čemu prišijemo "plus", a čemu "minus",

bitno je da postoje barem neke zviezde koje smijemo fixirati.

Ti sigurno, dobronamjerni štioče, imaš bolju zamisao,

nu, kaj je - tu je.

Znak: sve je započelo polaganjem polova na nebo i zemlju.

Potom na Zemlji na kopno i vode,

pa sve do mužko i žensko, noć i dan,

to jest na dobro i zlo.

Bizarni sustav ne dopušta oko za zub, niti zub za oko,

nego samo i samo oko-za-oko, zub-za-zub.

On je bio slaba ćudoređa, a ona pak, ona je bila vrlo prostorna.

Sva ta zaplitanja skupa stvoriše onu stranu zbilje raja.

Previše znoja je tu i bolova pri rađanju, nu, kaj je - tu je.

Sad možeš onomu reći sjeverni medvjed, a ovomu Zapadna Sahara.

Sad se tek može reći: Tko bi' gori - sad je doli &v.v..

Pokadšto, kao da bi bile četiri strane svieta,

nu to su samo dvie i dvie.

I ako ti se čini da se radi o četiri godišnja doba,

ono su opet samo dvie zanimljive točke elipse.

Suho, vlažno - toplo, hladno. Metamatika.

 

S one strane plamena mača im nije trebala sposobnost snalaženja,

nu zahvaljujući razlučivanju na dobro i zlo - eto ti vraga.

Crno, boja? Nije, ali, kaj je - tu je. Mi se volimo orientirati.

Prvo prema iztoku, ta odtuda najveće svjetlilo, zatim prema odbrojcima.

Jedan je lik već od početka bio lebdio nad vodama

prije nego se raz-dvojilo kopno.

Mnogi poimajući početak nemaju Isusa Krista.

Otca - da, Isusa ne.

Beletristiku, Sveta pisma - ako i ikad, kasnije.

Zato se poneki pisac trsi

pišući o Londonu i Parisu metaforiti Jeruzalem i Babilon.

 

Otac, Sin i Duh sveti. Otac, Duh sveti i Sin. Duh sveti, Sin i Otac.

Duh sveti, otac i Sin. Sin, Otac i Duh sveti. Sin, Duh sveti i Otac.

Pobožni se monotheist, utjelotvoreni Krist - odrekao u korist Otca,

a Otac predaje svu vlast Sinu.

Cielo stvaranje je čekalo samo na to svoje oslobođenje.

Na kraju bijaše Sin uzdignut u slavi i spušten na Zemlju

na oblacima s munjama koje blješte niz sva četiri vjetra.

I Eva će svoje koljeno zgrčiti pred Njim.


 

Križarski rat

 

[poema u prozi / vrieme zbivanja: Rim; mjesto zbivanja: rinascimento; pisac: neovisan]

 

Kako mi ni što leži bolje na ustnicama od pera, tako se prihvatih pisanja. Sanjâ. Bilježka

sliedi uviek nakon. Pobjednici to čine nakon obavljena posla. Ako iz pera teče crnilo, ono se

mora neprestance umakati. Šteta što pljuvačka nije crna, ali zato neke olovke, potom

poljubičaste. Tako izpada pisano blizu ružičastog. Velik je tu spektar razlikâ, međuugođajâ.

Okus ostavi ljubičastilo na mojemu jeziku. Može li se umrieti od toga? Zacielo, ne. Nu, ona

ljubičasta vrsta žena... Ili oni samostanci iz "Ime ruže". Hoćeju mi krasti poljubce.

Ostavljam im na obrazima takobojne žigove, upravo onakakove je naći na golim, mrtvim i

oddlakavljenim butovima ovjerenima kao baba Jagi za jesti.

Čarolija pisanoga, protiv čarolije izgovorenog.

 

Crna slova upijaju, u njih nepovratno propadavaju doticala naših očiju. Množina radnji

stubokom brani prodor u pjesničko. Jezik se moj razpjevao. Sada je kadar razpredati svaku

zbiljnost i maštu. Nema te bujne koju bi on, hrvatski, bio nesposoban dočarati. On je

samozakonik poput lavine. Njega valja samo jednoč pokrenuti i on se odtada nosi poput lebdila. Izgovorena rieč je za jednokratnu uporabu. Ta nije ovo essay o digitaliziranju izgovora. Ovo je, kad već ne biste naslućivali, znanstvenjački izmaštaj. Ovdje se zbija boj s jedne strane (crne spodobe) svjetonazora znanstvenjačkoga, ter s druge strane (biele spodobe), svjetonazočnosti pjesničarske. Crne spodobe postrojene u dvored, biele, razštrkane, dapače i jednom nogom na jednom, drugom na drugom. Crne razpoređene (u mjestu i dobu, rekli bi kozmologičari). Biele se koprcaju kao ribe nenadano izbačene na kopno. Duginih boja ima od krajnosti do krajnosti i preko ultra i mimo infra. Naprotiv,

bojišnjica je poput slova na papiru. Sudar svjetova. Sviet gdje se spodobe same guraju kraju i u Zeitnot. Onaj drugi, gdje se nieče, u najmanju ruku, relativira. Ovi mu ne podliežu.

Vrieme ih proguta, nu oni to ne zamjećuju. Oni umiru, nu neprimjetno. Oni umiru samo

na bojnom polju, ali, kad tad pada znanstvenički nepobitna oprostba, pa svuda dalje i dalje emaniraju mimo entropije.

 

Crne, pak, obratno: na bojnoj ploči pobjeđuju, ali kada tu ginu, njihova smrt zrači

iz continuuma uu continuum. Jedni zapisuju prozu, drugi pjevaju u zrak.

Predodređeni soj podlieže jedinstvenom trenutku ubačenosti na bojno polje. On se odriče

zahvata i bune, obnove i čina, on predpostavlja tomu: vjernost vječnu, kud puko da puklo,

inquisitiu, celibat i nedodirljivi pontifikat. Dogmu. Da, njihove figure stoje i u još jednom

poredku, naime hijerarhijskomu. Tamo ima jedan kralj, jedna kraljica. Njihove izmoždine

protječu linealno, ne vijugaju. Na toj šahovnici stoje i vojuju, na istoj ginu, po istoj

prolievaju krv. I zrače u vječnost svojim konačnim smrtima. Podlegli su utjehama

onostranosti. Za odpust griehâ plaćali  zvonkim novčićima. Nadali se plaći na onomu

svietu. Narod, vječito ovisan o toj, onostranoj nadi. Tvrda im je vjera, ta svugdje se daje

opipati. Ljube ikone ti pogani materialisti. Što nakičenije, to strastvenije. Ljube ruke i

prstenje, relikvije i kamenje...  Vidi u Irskoj: ratuju, a pripadaju istom soju, istim figurama.

Velike paradigme se tu sudaraju. Stara se ne predaje. Dugo je vojevala dok nije zasjela kao

nova u svoje doba. Ona sada revno, ali sve teže i teže brani svoje izboreno.

Nova gubi li gubi. Nova se,  tiho raduje jerbo njezino ima tek doći. I doći će. Ranije ili malo

kasnije, ali konačno. Za staru pardigmu svaka izgubljena bitka, tek vježba za neka 2

tisućlieća predstojećeg pobjeđivanja. Mi smo svjedoci hropca poroda rinascimenta. Preko

sedam grbâ prelama se prut. Nova paradigma zjapi u gutanje svega što dolazi. Stara se

zgrčila i rađa zadnje naraštaje t.zv. fundamentalista. Čeznutljivci koji se hoće priečiti

nadiranju nekih novih svjetonazora, uvjereni su kako napredak nije uviek jamčno bolji od

nekih postignutih, provjerenih stvari. Stara se ulutala u sliepu ulicu.

Natrag = fundamentalizam. Napried ne ide.

 

Nova ne smije preuzeti teret, smjer, postignuća ... stare. Hoće li biti novom, mora staru

dotjerati do uništenja. Ona se rađala bude iz pjene praska stare. Ta još uviek isto dišu

muhamedanci, kauri, židovi. U svih monotheista ista briga: bjesomučno asfaltiranje,

pomahnitala automobilnost, telekommunikacija i entertainment. Još i neki drugi imaju

slične brige, ali jednobožci na te potežkoće gledaju iz zajedničkog kuta objave. Političar se misli izvaditi za kose se vukući iz živoga govna. Znanstvenjaci vjeruju u napredak

ad absurdum. Evolucinisti u razvijutak do vrhunske specijaliziranosti za odumir. Svatko

ima svoj scenario, a u njemu sebe na spašenoj strani. Oni koji su najmanje sigurni u spas

svoj, vjeruju u obće spasenje svega živoga. Vjerni pak, imaju izviestnost spasenja u srdcima svojim zapečatćenu. [Pametnije bi ti bilo čitati B. Pascala, nego ovo.]

 

Sve su religije iste. O, kako bolno, a koliko istinito. U svima se radi samo o tome kako

polučiti spasenje. Svaka ima svoj naputak i što je narod zaglupljeniji, to mu naputci

orthodoxniji. Ali po zlu, napredni ljudi su samo toliko napredni koliko je potrebito

(ako nije sliep) da bi se uvidjelo kako su popovi - lopovi. Tako dobivamo humaniste,

kommuniste, atheiste, a vjera u živoga Boga ostaje tajnom koja se samo i izključivo

prenosi od Njegova hrama do Njegova hrama po svetomu Duhu. Tek kad te taj Duh

zapuhne u stanju si čitati i shvaćati sva ona pisma koja izpisaše Božji ljudi.

Nema toga novca kojom bi mogao kupiti odpustnicu i za najmanji grieh. Nema toga klerikakoji ti smije udieliti absolutiu samo zato jer si mu klečećki izpovjedio svoje griehe. Nema tepaljenice kojom ti Boga smekšati možeš. Nema posta ni žrtve koju ti si u stanju prinieti.

Nema tih mrmljavina koje ti izredati stigneš, naizust, koje bi te oprale od tvoga grieha.

Nema te ceremonije, toga rituala, nema te svieće niti tamjana, nema samočinitbenih

(praznovjerno) djelotvornih škapulara, hostija, hamailija medaljona, moćiju, sakramenata

koji bi te priveli k spasenju. Nema te pokore ni askeze kojom mozeš zaslužiti milost. Nema tih pravila, dapače i kad bi ih se mogao pridržavati, pomoću kojih bi zadobio Njegovu milost.

Nema tog copranja, zapisivanja.

 

Tajne vjere: Spasenje dolazi ozgo. Rieč je tielom postala! On je izabrao tebe, a n e  ti Njega. On te ljubi. On je platio odkupninu za te. Njegova milost, ne tvoja zasluga. Tvoja slabost.

Crkve, denominacije, institucije, sekte vode pretežito kradljivci ključeva spoznaje. Tebi je to

bolje poznato! Tko je danas u stanju razbacati njihove trgovine i banke, iztjerati ih bičem?

Tko banki nadienu ime "di Spirito Santo"?

Jedni se bore i ginu, drugima svejedno. Jedni se bore i ginu, a ako ne poginu do određene

dobi, bace koplje u grmlje i osjećaju se zrelijima. Netko cieloga života ljigav, a u presudnom

trenutku iznikne u junačinu. Puku je najslađe praznovjerje. Možeš mu prodati magareče

kosti pod reliquie. Nojevo pero pod pero iz DŽibrailova krila...

 

Tako Ikarus, neposluhom otcu, postade pali anđeo.

DDD:  D. Tobiasu Horbecu


 

"Vaša djeca nisu vaša, nego su djeca čežnje života za njim samim."

Sebeljub Nečastivi, 1968.

 

 

D.D.D.:D.E.K.

ŽIVOT

 

 

Kristal igra go protiv ostatka prostora svemira.

Draguljasto stalagmižu ubadaljkama osvajati nebesa.

Babilonski rožići plaze spiralopletom saća sve dublje.

Životnosno zemljomjerje širi fraktalne krakove prema kaosu.

Sve vrste simetrija slažu kaleidoskop mandale.

Svjetlost prožme utrobu tubusa, prelomi se, odblješti.

I natrag.

Van - nutra. Unutra - vanka.

Tajnosjemenjača osvaja podneblja.

Krnjenje ne zaustavlja pohod.

Pločice poput ljuski krovopokrivaju.

Stroj tutnji nezaustav.

Izgleda kao živ.

Radi. Pulzira.

Izgleda kao voljom obuzet.

Kao sam od sebe. Za sebe samoga.

Poput svojega djeteta. Dječurlije poput pljeve.

Robot robotu rob.

Gluhoniema buka puni područja.

Područja se pregomilaše u neprglede.

Nepregled do nepregleda - poliedria.

Ježinci ambulakralaju od sedimenta do eruptata.

Pružaju roge i uvlače noge.

Imaju krv i zube.

Krv kola i zubi melju.

Misliš: oni su živi!

 

Reliquiae kristalnih virusa tjeraju masu lajati na Hebreje.

Misliš: ono su kristali. Ono virusi svjetlucaju.

Misliš one tihe ubojice Hebrejâ su ljudi?

Oni su ubijali, a misliš li da su sami bili živi?

O, kolike li ih je samo jedan Josif dotukao...

Čovjek čovjeku Tito.

Oni su ubijani. Oni su ubijeni.

 

Misliš: oni su bili živi!

 

Rebrača krasila nabranih milijun godina.

Morski pas plovio kroz prajuhe eona.

Evo ga i danas pliva u zvjerinjaku.

Četnik i danas hoda po šumamama i gorama.

Indijanac će zbog jednog bizona odtjerati cielo krdo u provaliju smrti.

Misliš: došlo je Mlado Ljeto...

 

Misliš: Novo Doba je nastupilo.

Nova će ga paradigma probuditi u život, misliš.

Misliš: Misliš - dakle jesi?

Misliš - još nisi shvatio.

Misliš da si živ zato jer možeš misliti?

Misliš kako je životu dostatno da misliš da bi te on držao živim?

Misliš da je dostatno da te život drži živim, na životu?

 

 

Razlikuješ li ježa?

Zvjezdačin krak igra go.

Misliš da je život osobno koji tjera gušteričin rep iznova rasti?

Gušteričin rep igra go i već kad prvi rep nije pravo ni odpao.

Život grabi. Inseminira svemire. Bigbanguje prajaja.

Praprasak oprašuje sve orhideje svemira.

Orhideje zavode kukce: imamo nektra.

Kukavice podmeću jaja.

Ptica krade srodnici građu za gniezdo svoje.

Bogomoljka vodi u zabludu.

Jaguar ubija.

 

Oni žive?

Okamine govore.

One žive?

Život se gura između kamenja?

Bori se za svoje vegetiranje.

Život samovladarski ubija sve neživo oko sebe.

Poput žive puni svaku posudu koja mu stane na put.

A njegov put na sve stane svieta.

Pustinja procvjeta. Opustoši prašumu.

Život drhti simo-tamo.

On živi samo u pokretu.

Samo što je pokret - sve.

I smrznuti kristal titra.

I odmrznuta jegulja pliva...

Protudokaz: sve se miče.

Sievak razmolekulči četirima igračima razpored.

Prebjeg iz anorganskoga u organsko.

Ujedno prebjeg iz mrtvoga u živo?

Nikada.

Hrani se i razmnožava...

Komu onda siše duh Novoga Doba?

Lešine punoglavaca ne zaustavljaju žabe gutati ribice.

Riba ribi grize rep, kao i veća - manju.

Prepredena kokoš sprieči biesnilo u lisice.

I glupa lija se hrani, se razmnožava.

Jezikoslovci podučavaju:

iako je životinja živa, svejednako:

Život je životinja.

Doduše biljka živi.

Biljka je svejednako životinja.

Majmun, o kako gorko zvuči.

Majmun i čovjek diele HIVirus.

Diele sudbinu Zemlje.

Sveobća razstava.

 

Frenoložki izporedi majmuna i mene!

Moja glava puna velikih misli.

Majmunu nije toliko ozbiljno koliko meni.

Majmun je spontaniji. Zakulisniji sam pak ja.

Pritiešnjen uz zrcalo.

Erektiran oliti sapientiran, faber oliti ludens, nu uviek samo

anthropocentrik, macher, sam svoj majstor. Egotik.

Što ti je dosuđeno? Komu sudiš?

Čovjek je čovjeku Ratko Kara-Hadžić.

Čovjek - živo biće.

Nježno, s rukama i nogama. I s glavom, također.

Ima li žena dušu? Ima li ju čovjek?

Ima.

Kakvu?

Takvu.

Ima li Buddha psa?

Ima li mjesta Ivanu Krstitelju u Kraljevstvu Nebeskomu?

A tek meni?

Ima li tvoja duša prirodu psa?

Tvoj je pas političko biće.

Ljigav, nježan, s rukama, nogama i glavom.

Odkuda ti pomisao da si veći od Ivana?

 

Dokle god živim sebe nisam veći ni od pohlepnoga kristala.

Živi li Bog u meni - psetu nema mjesta.

Napried patuljci! U oluju!

Ostavite Buddhu, majmune i pse iza se.

Probudi izkonskoga patuljka u sebi!

 

U oluju!

 

 

 

 

 

 

 


Život u punini

 

Ne vojskom ili silom, već duhom mojim

Zaharija 4,6

 

D.D.D.: B.P.

 

 

Dok philosophasteri sviju škola zanovietaše:

Što je smisao života? Gdje je? U čemu jest?

Ima li život smisla?

Je li je smisao života pitanje - ima li (ga) uobće?

Zašto je život? Za što je život? Zašto život jest?

Je li život jest? Kamo vodi život?

Što je bitno u životu? Što je najbitnije u životu?

Što možeš (smiješ; trebaš; moraš) očekivati od života?

Što učim iz (u; sa; od) života?

Čemu težiti, nadati se?

Tko je život? [ako on nije živo biće, tko onda?]

Žive li životinje?

 

Što hoćeš, živote?

Može li o životnom smislu govoriti onaj koji smrti okusio nije?

A tek samo i jedino on?

Pusti, to će vjetar učiniti. Ruah.

 

Treba li život u punini smisla

Ima li život u punini svoje gdje

Valja li život u punini zgrudičavati u išta

Može li život u punini ikuda voditi izvan sebe

Ima li smisla životu u punini tragati za smislom mu

A onima koji ga još nemaju

Može li u životu u punini biti bitnoga, bitnijega, najbitnijega

Ima li mjesta ikakvom očekivanju od njega kada si već u njemu

Kada si ga zadobio, je li ti je išta preostalo još za učenje

U njemu nestadoše sva traženja, nadanje, ufanja i vjere.

Ako to tada nisam ja, onda to nije on - život u punini [ta on nije što!].

On više ništa ne traži od mene.

Ništa nemam iskati od njega.

Tko li se još ne kupa u tom nektru - više je nalik životinji [bivolu] nego čovjeku koji je spoznao smisao života:

Život u punini.

Životvorac me ponovo rodi.

Smrću svojom on pobjedi moju smrt!

 

Oni mu, misleći na me, rekoše:

Neka ovaj majmun ode, ta za njih nije život u punini!

A On će im na to:

Neka ga! Učiniti ću od njega duhovna čovjeka, postati će kao i jedan od vas, dostojan.


 

 

 

 

 

 

 

PUSTO BOGOSLOVLJE

 

D.D.D.:

P. Jean-Pierre de Caussade S.J.

 

ili Te nema, ili si usred mene

svugdje si ili nigdje

ali niste dvojica

ni dvie

nit' dvoje

niti tri

ili su bozi sve - ili ništa nije bog

spol, boja, trajanje, količina snage, razmjeri

slamnate vijuge mlate prazninu

i ne odustaju

puzati po dvjema protegama

puzzle od kozje kostrieti

 

da nam je znati što sve Bog može ili jest ili nije

ima - nema,

ne bismo bili čovjek, niti on Bog

ne bismo škrtarili pišući samo početno slovo veliko

 

ako je za me nevidljiv, neshvatljiv, neoopipljiv, nedokučiv,

neizmjeran, nebrojiv, nespolan;

čovjekolik?

spoznatljiv

ako Ga i neizbježno osjetiš

dovodiš li to u svezu s Njim

možemo li išta drugo tražiti nego ono što nam je poznato?

što je do nas u stvari Boga?

što je od nas u stvari Boga?

otkuda Mu ime nadjenusmo?

što je Ime značilo u 6'000 godina?

otkuda mu imena zadadosmo

jesu li tri milijuna dosta?

a četiri slova?

je li barem Ime izrecivo?

možemo li o Bogu znati više

od onoga koliko nam se On sam objavi?

jesu li to zviezde pričalice?

što znamo o zviezdama?

 

ima li Bog potrebu ovjaviti se upravo čovjeku?

podsmieh ili bolni stid

a objaviti se u snu? u plamenom stupu, grmu?

a po prorocima? a pismom?

a svetim pismima? a po anđelima?