KNJIŽNICA
"PRAVORIEK"
Ilija Šikić:
sustavna
ENCYCLOPĆDIA KUMIRA
u stihu
Basel – Sydney - Zagreb
2000
Ilija Šikić
SUSTAVNA
ENCYCLOPĆDIA KUMIRA
U
STIHU
triploid:
Iztočni
grieh, Kumir Vrieme, Pandemonium,
crtež na koricama:
I.Šikić: Scarabćus sacer, tuš 17x12 cm
nakladnik:
RADICES
CROATIĆ
Knjižnica
"PRAVORIEK"
Zavod za promičbu korienskoga načela
u hrvatskom pravopisu
Basel, Švicarska
Urednik:
Željko Vrban
Za nakladnika:
Jozo Matić
Tisak:
"Spremnost" Sydney

naklada: 5000 primjeraka
Iako hrvatskom štiocu pjesama, Ilija Šikić nije posvema nepoznat, ovo mu je prva objavljena samostalna knjiga na hrvatskom jeziku. To bi, zapravo, mogle biti tri samostojnice, nu ne samo zbog dosljedne obuzetosti jednim pitanjem - pitanjem vjere, ovaj triploid je konzistentan i kao priručnik, odnosno encyclopćdia, kako ga, za čast Pavlu Skaliću autor naslovljava.
U prvom dielu naslovljenom Iztočni grieh, nalazimo nekoliko suvremenijih kumira kojima je posvećena po jedna poema. Vrlo zanimljiva forma za izpoređivanje onima koji poznaju brojne Šikićeve pjesme koje bi stale u haiku prostorni razmjer.
Drugi dio, Kumir Vrieme, opisat ću
riečima njegove žene Anje, kako je ona doživjela njegovu motivaciju (kao
prevoditeljica za njemačko izdanje Götze
Zeit Frankfurt, 1991.) Ona u prvom redu naglašuje kako su te duhovne pjesme nevezane uz ijednu
konfesiju, denominaciju, nego se oslanjaju „brižno“ samo na Sveto Pismo. Iz te
predpostavke ona zaključuje kako bi se pjesme mogle označiti kao
ekumenske. Iz današnje antropocentričke nastrojenosti ekumene, pjesnik
crpi onu potrebitu napetost, za pri koncu tisućljeća upravo
egzotičan napor - kristijanizaciju Europe.
Na srdcu ovoga negdašnjeg političkog emigranta, naravno, leži Hrvatska, pa se „kristijanizacija Europe“ može ovdje čitati kao „duhovna obnova Hrvatske“. Ovdje nije nikako rieč o nekakvoj redukciji, nego upravo oprečno, o tomu kako velika (sveobća) Crkva može živjeti samo od životnosti (lokalne) ekklesiole.
Treći dio je naslovljen Pandemonium. I ovdje se poseže za bičem, te sustavno udara po kumirima današnjice.
Uvjeren kako
nikada znanstvenici ili pisci ne će biti pozvani o takvim stvarima
odlučivati, on kreće s pisanjem i objavljivanjem na t.zv. korienskom pravopisu, ne
čekajući na nikakve Zakonske
odredbe. Po tom pitanju smo djelatni pri „Radices Croatić“ zavodu za promičbu korienskoga
pravopisa u Baselu, Švicarska. Budu li se dobre knjige pisale prema korienskom
načelu, sve će više ljudi imati mogućnost uvidjeti njegove
prednosti. Vječiti jučerašnjaci razbijaju si glavu o političkim
implikacijama možebitne uporabe hrvatskoga pravopisa, a mi danas u središtu
Europe doživljavamo nastup dvadest godina pripremane reforme pravopisa
njemačkoga jezika koja se u svojemu prvom
načelu zalaže za što dosliedniju uporabu Stammprinzipa, tj. „...prioritetna svrha Rechtschreibreforme jest odstranjivanje priestupa protu načela
koriena.“ Pravilo broj jedan glasi: Korien
svih rieči pripadajućih istoj obitelji ima se i pisati isto i u
različitim zvučenjskim okruženjima. Taj novi pravopis (koji je
1.kolovoza 1999. Stupio na snagu) naglašava još na samom početku i
činjenicu kako Njemački pravopis
ne odražava samo zvuke jezika, nego služi i prepoznavanju (a) i razlikovanju
(b) sadržaja, dakle značenja.
(Neue dutsche Rechtschreibung München, 1996.)
Od ove ogromne
prednosti se ne želimo suzdržavati te najavljujemo nove naslove u knjižnici Radices
Croatić “Pravoriek”
Urednik
Željko Vrban,
predstojnik Zavoda
"Sva poviest se kreće ka Kristu i dolazi od
njega.
Pojava Božjega Sina jest osovina poviesti svieta."
Alle Geschichte
geht zu Christus hin und kommt von ihm her.
Die Erscheinung
des Gottessohnes ist die Achse der Weltgeschichte.
Hegel
piše ovu knjigu Ilija Šikić
o zbiljnosti nazočnoj
u srdcima vikača:
"kopno na vidiku!"
Sumnja nam je požderala skoro svu zalihu.
Plutamo oceanom neizviestnosti.
Vjetrić piri s vonja na vonj,
s pečata na pečat uspomene na sjećanja.
Uviek ista mislena spajanja nerazpečativa, nezaoplovitna...
Pucanj s jarbola: (Pandorina nestašina)
"Fatamorgana u glavi!"
podbode prežderanu sumnju, razkrhoti pečate i
oslobodi očaj Salomonov.
Mučnina izpražnjenih želudaca rezproteže se
po organima susjedećima svojim mučninama
i natrag, onda natrag, pa opet natrag...
Povratak bljuvotne ništnosti,
i nema, nema ništa.
Nije mi htienje zakovano uz kopno, meni je do kopna na
vidiku.
Što to ničega nema, ne briga hrvatskoga
častnika,
nego što kopno nije na vidiku.
Široki vidici u mojega častnika,
nego što kopno nije na vidiku.
Gdje od valova nije moći more vidjeti
tu pada mrak najposlie,
gdje mrak svieta se veseli letećim tanjurima,
tu sviće zlaćana auzora i svejednako zamire.
Tu je stratište njezine nade,
izletište čarobne usijane kugle Sunca
iz topa utopa sidra preko ruba konca svieta
i preko njega u bezdnu brojčanicu danonoćnih
smjenitbi zima s ljetima eona.
Živi traže život, a kopna nigdje.
Čarobnjaci lažno prisežu, privid sebe
razobrazinči.
Ljubavnici zaborave svoje uloge pjevajući ljubavne
napjeve
i čekaju ukazanje kopna,
a
kopna - nigdje!
A
pred Njim, gdje god pošao.
Kao
da se je svo smežuralo duž rubova sveuređa i bježi svakom pogledu
koji hvata samo vrhunce, probire samo među
probranima.
Put je mukotrpan, težak, Ą...,
opet blještav, širok, zavodljiv, pa raja ode lievo, a
narod desno,
a zlurada gospoda tutnje u kružnicama svojih hipodroma.
Najednom zaleprša Columbus k'o rajska ptica u Ikarova
polja
i sunovrati se u mekano ništa,
gdje ne vidje ništa drugo do li svoje pognute glave,
prije svega svoje, potom i liepe,
okovrčene ognjenim pramenovima smijulječega se
Sunca.
Samo o kopno, misli Hermes, može kopito zviznuti.
Samo da mi je čestica krute tvari, pogurnuo bih
nebosklon..
Samo da je vjerojatnoća gušća, i moja bi kugla
pogodila...
Ovako: "Malovjerniče, zašto si posumnjao?"
Tri puta se prevari, ali k'o živo srebro izmigolji u
prostranstva bez kopna.
Pijani Bošković se poigra s njegovom predočbom,
i izmaknu mu tlo lažiznanosti pod nogama
i evo još i danas lebdi uz putanju Merkura.
Moje srdce opet titra kontrapunkt onoj rieči
budućnosti:
"Kopno na vidiku!"
Nu uporno i konačno ga nema.
Spoznaja mudroljublja prirode i grkoga izkustva.
Jadrane moj, moj oceane!!!
Modro, ter sinje, pa opet plavo, nebu dubinskomu nalik,
od svih smjerova vjetrova,ozgo, ter ozdo,
uporno i konačno prazno.
Hodaj po vodi kao da bi bilo kopno!
Onda ćemo tek pasti preda Te ničice i vikati:
„Ti si uistinu Sin
Božji!"
Ruža vjetrova s magneticalima
ravnotežilo pri sljemenjenju:
isto kao i u podivljalo more uronjeno dugačko i
tromo uže,
bil kazivalo mediteranautima gdje bielo, gdje crveno.
Bura na lievo, val u desno, a naš pleter drzko pluta
više-manje smjerno, použdano.
Zviezda pod najtežim oblakom.
Duh
svieta s lieve,
upravo oprečno okreni i ostati ćeš na sljemenu.
Zeitgeist s desne,
upravo oprečno i ne ćeš sklizuti sa sljemena.
Ne daj se nositi bilom srdca svojega.
U pamet se svoju pouzdaj koliko i u kljuse tvoje.
Ništa više, ništa manje...
Sve su to slamke u istomu sladkom moru u kojemu se i ti
brodokršiš,
Ta i Turčin ga
mare
nostrum zvaše,
Mađara istim naslovom
antemurale
christianitatis
okiti,
sve za uvid: u istoj lađi sjedenja.
Upravo oprečno!
Civil courage.
Rekoh
i spasih dušu svoju.
Vidjeh vatru treperiti. Plamti poput duha. Sve na više. U
vis.
Lako srdca uzdignuti, digni duh.
Digni svoj glas i kada je tvoj život ciena.
Konačno stoji pisano:
Tko
spasi život, izgubit će ga,
a
tko ga mene radi izgubi, steći će život vječni.
Vjeruj samo onomu koji je tebe radi život već
izgubio
i uzkrsnuo u vječni.
Digni duh tako visoko da se razlika do Svetoga poništi.
Sam se od sebe diže tamo gdje mu je i mjesto, dom.
On je upleten u tiek nepredračunjive izvršitbe, da,
života.
Život hoće natrag.
Zato srlja napried.
Najosobnija odluka:
Moji potomci imaju se držati svih
pravila igre
i njihova sloboda ima se samo pravilima
ograničavati.
Malo neosobnosti pripada životu.
I brojevi bujaju u fraktalnim prikazima, razmnožavaju se,
nu uviek podvrgnuti trenutnom dosegu znanosti
Prema vrtnji:
Na lievu : u desnu.
Uviek neka pravila, neka zrela, kaotička,
neka koja se skrivaju i izranjaju
kad je sve već izrukovano i sjelo na svoje mjesto.
Oba asa na jedanaestice.
Otud obzor razpoloviči:
Na gornje podneblje dana - u donje podnožje noći.
Fijuk iza kovine kroza zrak odredi:
pred ovom oštricom crveniji odklon,
pred onom istoga dvosjekloga ljubičastiji.
Na kuda vitla njegova predodređenost?
Pravica će biti nadvladana.
Razlike među nama, kao među stvarima samima,
bit će prevladane.
Dosta zbrke samih rieči. Labyrinth onomatopeja.
Spiralopedija metafora.
Jedan mač - dvie oštrice..
Cielo stvaranje - mesnato tielo.
Metabolizam. Samoživi, svojeglav vegetativan.
Samodostatan? Zato i čeka cielo stvaranje na
oslobođenje...
Koliko je cieli Hamburg meni dužan?
On će vatri sve četiri zemlji prikovati.
A lepršava će bit' samo još ona crna ptica.
Bilje
i to bujno.
Bujno
poput Danicâ.
Razpolovičenih na
Vulgaris
i Cślestis.
Na desnu golu i lievu dlanom prekrivenu.
Tielo samozadovoljeno u vegetiranju.
Samozaboravljeno. Dysteleologia.
Nu, za krasnu sreću, duh je jači...
Duh koji sjedinjuje:
Dar razlikovanja duhova.
Sve odrednice miruju pod njegovim, oprosti, nogama.
A što li mu ne dugujem?
Njemu koji se meni predao...
Koji ljubi svejednako mene kao i onog kukavnoga
četnika
koji se uzda u pobjedu milosrđa nad
pravednošću.
Ako je za žrtve već prekasno, a ono zločinac
ima nadu spasenja.
Njegove žrtve su njegova krvava žrtva.
Taj neprijatelj moje slobode:
Priroda i
Vrag crni.
Cyber space.
Umjetnana, qufuzzy razboritost.
Mrtva binarna stv()ar.
Majmun čovjeka oponašatelj.
Ja protiv mi.
Vi protiv mene.
Oni su moj maslac na osunčanoj glavi,
ja sam maslac između vaših glava i našega Sunca.
Pokretni duh je samo nama ponekima pridržan.
Vaga pravice je kovinski hladna.
Vatra mojega seyn je ontologija
mojega duha u pokretu prema Duhu Svetomu.
Otuda meni i osobnost jerbo Ti si svet Životvorče!
Pomesnatilo se htienje biti svietom za se.
Predodređeno prokletstvo.
Htienje predanja?
Samo smrti, pa nikomu.
Nedjeljiva je samoljubav.
Samo tebe ljubim ili nikoga.
Tebe ili sebe.
Tiela se imam odreći i prije smrti.
Zašto čekati tako dugo na okus slasti jezera nektra
predanosti.
Povjerenja, sigurnosti. Osjećati se poput djeteta.
Biti diete i preko smrti.
Na kraju imati otca i majku.
Vrag mi ugradi u grudi strah o nedostatnosti jezika
za onaj konačni izričaj predanja,
posvećenosti.
Vrag mi ugradi hrabrost za jake rieči izvan
labyrintha onomatopeja,
Za ljudstvo.
Vrag je otac humanosti. Vrag je vragu human.
Čovjek čovjeku otac humanosti.
Zajedničtvo djevice i čovjeka nije duga vieka.
Jezik oblizuje vražju mater.
Zadimljeno kamenje, djeca one majke čiji otac, otac
ljudskosti jest.
Zalud Anđeli liturgijaju danonoćno, ako majka i
otac strahove
i ponose neznalački darivaju pogrešnom oltaru.
Kada bi samo otac i majka ostali jedno i nakon
sjebinjena.
Ljubavlju protu straha.
Svjetlost Isusa Krista razagna oblak humanosti.
Kraljevska služba rieči dadne mu punomoć
služiti nam.
Služi
nam uzorom. Služi nam poput odkupnine.
Poput žrtvena janjeta. Poput uzdarja pomirdbi.
Služi pranjem naših nogu.
Služi kao prorok, navjestitelj blizine Kraljevstva
Božjega.
Služi kao naučavatelj životne mudrosti.
Prostire se preda me služeći kao put.
Hvalevriedan.
Odkriva se neka uživam u istini.
Umire za moj život. Živi protiv moje smrti.
Rabbi i ban.
Kralj kraljeva koji kraljuje nad kraljevstvima.
On ljubi.
On joj odriče sposobnost šahanja,
on pak umije.
Ona je i njegova majka.
On joj siše zrak i vodu,
on je njezin dio,
on
sam - najveći
sin
majke Prirode,
ako
već ne s kim šahati,
a ono već protu komu.
On voli majku
grudičastu zemlju prašine,
ona pak umije njega izroditi
drvo i kovina
on obožava majku.
Težko majci prisiliti povlak
srebro i bakar
poraz čeka strplivo pod šahovnicom.
Majka mu odkriva svoje čari
On jako voli svoju majku.
Majka ga odbila od sisa,
On sve to više voli svoju majku.
Majka mu nadzire probavu
On majku u nebo gleda.
Majka mu tajnu dobra i zla daje.
On, da, on barata zlom i dobrom.
Majka mu iznjedri počelačku pogibelj
On joj žitarice prinosi.
Ona ga učila tepati.
Lagati i vatru rabiti.
Kovati, miesiti, pisati, računati.
Majka ga priroda u svoju utrobu unatrag prima i potomke
mu.
Ona se oko se vrti.
i svoju djecu
guta.
On joj se divi. Njezinu teku.
On
joj laska i pjeva,
On
ju opjeva, ljubaka pjesmom.
On je svoj - ona: Božica
Oceani i vulkani
kommata i semikoli
kultura i natura
On i ona
rat - i mat.
On čita iz njezinih oblaka, vjetrova, kostiju,
taloga, lietova ptica, kocki
i stabljika hajdučice.
Iz novčića, viskom i rašljama.
Voskom, krvlju, olovom, grahom, cvietom, lovorom.
konopljom,
vinom.
Krugoval
oblieće Planetu.
On za 90 minuta.
Majka mu pjeva uspavanku.
Njezina ljubav sama po sebi razumljiva.
Neupitna. Svenazočna. Neoboriva. Nenadmašna.
Ona ga goji i njeguje
On ju štuje i daje joj za pravo.
Ona njemu zakone.
On
njoj loyalnost.
On
joj zakonomjernosti iztražuje.
Ona
mu se odkriva.
On ju suznim okom gleda,
dodiruje drhtavom rukom.
Za nj samoobjava.
Ona iz njega majmuna izteže čovjeka.
On pak nadčovjeka.
Ona trpi njegovo samoubojstvo.
Ona hladnodušna na njegov mat.
Ona se s njim igra.
On
pravi atomske pokuse.
Ona snuje sanak jure i krede.
On je kruna na svojoj glavi.
Ona mu je podložna poput žene.
Ona se daje za oranje.
Ona prinosi usieve.
On njoj pjeva zahvalnost.
Ona se nikada ne mrgodi.
Ona uviek trpi.
On
izpašta.
On
ju izkorištava.
On se je strahoboji; on kralj nad
čovječanstvom.
On sa svom svojom naslagom godina.
Ona kraljica neba. Tamo.
On
- ovdje.
Ona kula bielokostna.
On u svojem uzvišenom neznanju.
Ona hraniteljica
On potrošač.
Ona lezbožanka. On šahist.
Ona, bolničarka, liže mu junačke rane
iz njegovog rata, negovih stotinjak zima.
Njezina su ledena doba.
Ona okrugla bezkonačna.
Obla poput Valentine Tereškove,
poput (90 stupnjeva x 4) tjemenita geoida.
Za nj ploča držiteljica.
Ona majka sviju veneričnih boležtina.
On: mornar, šahist, analitičar i astronaut.
Ona: Organizacija ujedinjenih tvorevina.
On Šćipetar, Sandžaklija, Moldavac, Rom,
Srbijanac, Slovenc, Musliman, Mormon.
Ona pravična. On
Dušan samozvan.
Ona
njemu "kako gordo zvuči"
samozatajna, neobjašnjivo privlačiva.
Ona gravidna
njega iz svakog pogleda vuče.
On ju posjeo na gynekoložki oltar.
Ona razmakla zdjelicu.
Od njega se rodio on.
Začarana perpetuumoblina.
Zviezde joj se obadaju.
Svemir je njezin pupak.
Ona je, dapače, pramajka!
Prema njoj se mjeri i nebosklon.
Sinovi: Mohorovičić i Matijevich
/oda majci/
Pitagora & Newton.
On struji nad morem oblaka, koprene utrobe majke Prirode.
Ona samorodna loza
Divlja i uljuđena.
Onova se namnožilo
oni su težački strojevi.
Nije im više dostatno svako drugo polje obrađivati.
... svako drugo odmarati.
Ona je sada iznova
(podpuno preoranih polova i silnica) sama:
Živo biće. Organizam.
Samooplodna nebesnica.
Barem sveta Vila Velebita.
Alimentarica, tj. mother nature
Jean Jaques miluje joj sise.
I Edip zna dobro tko mu je ona, nu ne može joj odoljeti.
Njezin je usisavač jači.
Koliko brojeva - toliko priroda,
toliko zrnaca prašine.
Svaka krmača po 13.
On genom okotio.
Ona trpi.
Morska se pseta legu iz njezina krila.
Nakaze imaju pravo snivati III Reich,
Možeš ga nazvati svetim otcem i da te munja ne zgromi,
Crni Adžići imaju pravo na
matricentričko-dušorazčlambeno pjesnikovanje...
Majko mila!
żOtac?
Ima li za otca, i gdje ovdje mjesta?
(sročeno u
zraku > 10 km nad morem, sredinom prosinca 1996.)
pismenima crnim
izglagoljanim spod sruševinam
svieta
rumenim začinjakom
od izglogotane krvarine
rumenim ko voska pečatnjaka vrijut
svjedočba mržnje na ljubav
koja s dna srdca puca u Nebosklon
može li se Sviet uvidjeti
sve dok ponosito nesrušen stoji?
misliti ga i govoriti - dok još stoji?
prstom ga pokazati za života?
opjevavati ga dokle god izporučuje rieči?
biti mu ravnodušan dok te zavodnica sestrica
u rieči uvlači i oblači
gdje se obličje prekopitnu nad obličjem
poput lanca zakovana u svojemu početku
sa zadnjikom svojim
u jednu, ter jednu
svetu ookruženu
samovidnu prividnu jednoznačnost
jednice sa slogovnicam izvrtitbi razporedarstva
strogoga gramatika - taka
rhitham - tam
tam
iz tišine u tišinu teče
što neizgovoreno smrznuto stoji
koji se zapravo jedino boji
neodpočetim / nedovršenim
znamenkama toplokrvnih kristala
šućenoga bila zgrušanih žila radostnica
što je i ovaj puta
istina ostala samo istina
drzko-vješto izmaknuvši se
njihovoj kami i pjesnikovu peru
tamo i onako kako nigdje tako
moj
Bog nad tobom zdvaja
a ja sebe, ti, brate mi, tvomu Bogu kradem tebe
da meni samo rekne, kao tebi
što ti mi nikada rekao bio biti
voljan grabiti za se sve,
a ništa završiti
ne mislim misliti
a imati je lakše
držati i žvakati,
milovati i zamišljavabati
ma i zrakoprazni međ' križkami
krušaka razkrižanimi oštim razlučnim nožima
sposobnima svjetlucati sjajnim urednijama
opipvenim molekulam
dirljivimi, sitnimi, laganimi, finimi,
nečestičnimi,
subtilnimi, ini-minie-aecke-care-om-pom-push
zdušno pjeva grlo
što nutra pjeva tihano
titri svepredani vapaj-zov u to jedno stanje
zašućenih glasilnica
i riknu pero usred tihe noći
sruši svu tu kulu od Buddhinih kosti
jutro zgazi noć
i kepec Kekec
zbrda - zdola
hopa - cupa
profruli sveokolju:
u Kostje kozje uši
a u duši mir visoravni
blizina pojma s oblakom samim
izdašni izvori
poruke iz duboke utrobe, daleke
a opet svejednako nazočne
i cupka preko pupka svakoga vulkana
dok ne štrkne lava
i ostane mekana i sunčana da kazuje neprekidno
potvrdu izvora
nadzire neuzpješno izvor
ali utoliko uzpješnije moj pogled začudni
kad vidim u dječaka neviđene uši,
a postola poput dvopapka volunjskoga.
za dvojnicu, prievarno glasbalo
s jednom žilom u mojim plućima,
drugom uz potok negdje uzemljenom
vječit krugoval med' ušesami i usnicami
med' tobom /mnom
prsne nedodirnutom srži izvalovljenih okova misli
razkolničkih navada
slutnjama tek.
određenjačka svojstva prišivati
i pomislih sebe slobodna od se
kako sam divan da se nemam koga ljubiti
izključivo za se žrtvovati
tvoje janje
koje nam je Otac dao
na zajedničku mužu i srčbu
u grču
u adrenalinu
u Kainu
srušim li narav svoju sruševinam pustim mir vječiti
ako hoćeju svjedočiti - neka čine,
hoće li poput pasa njuškama olajavati mjesečinu
neka čine, hoće li se pak prelediti u
mjesečinu samu
i hladiti moje žudnje u nizinama mojih plemenitih
poriva
od kojih ne vidim u bratu krvnoga brata
vrieme za dobi trajanja
Boga jednoga u mnogima od vas,
vas u meni
Bože, pjevaj mi uspavanku
iz koje će se probuditi onaj jedan
koji Te više nikada, jadan
tražiti ne će s lojanicom podanu
zar vam toliko nizka bijaše nada pobjede nadzoritosti
nad sladostrašćem za tom upravo crljivom kruškom?
kružkom razdora Scile i Antiteze
sladi se onaj već riedki medo
zalutalica i u naše svejedno srdce
slave li oči moje Stvoritelja
dok mi sa zemlje puca pogled u Nebesa?
slave li oči moje Onoga koji je s Nebesa sišao
uz zemlju se ponizio?
nasred kozje staze onih oblaka susretanja
Njegova dolaska i njezina uzdignuća
onih stanja središta
crpilištâ i trošilištâ perpetuumobilnih
protunaravnih
gdje se Bog Rieči ne razlikuje od rieči Bog
gdje se sužimlju knjige rječnici u točku
zahodišnjicu i svaki izričaj se vraća u svoj
zavičaj
u malome luku obavljena priobćaja
provjere:
mišljeno li je jedan jedini put različito
ali ne
ne
taj jedini put je propast svemira
sudnja noć
pobjednica zgaziteljica Sunašca
ko ratna pomrčina nad Hrvatskom
puškoslavne bratije
orgije krvopija
sve okolo/naokolo robskog zagrljaja
svugdje nekve silateže
Bože, pjevaj mi budnicu
da se prenem iza sna duboka
da mi se sklope zauviek oba
da se čistoća Tvoja usudi preda me stupiti
bez
straha
će
i opet biti
od
do
dogmami
mojim
nevješto uprskana bez stila i stida bez
mojih nadomjestica,
tumačenja,
imenovanja
Bože, šapni mi oprost što Te iz okova
mojih
velikodušnih predočbi
pretvaram u šumu
samo zato, samo zato, samo zato
da mi drvo pred
očima nestaje
što trune i gori, tiho, dimno
i nikako onako kako u grmu
na visoravni
Evo i Adame,
žuđene izdajice,
zar ste mi morali izpuniti tu želju snasljedničku
prokletničku?
Njegov i moj
Njegov ili tvoj
Tvoj ili naš
a kada ga ne držim
zar
moram do Tebe preko njega
do Njega preko tebe
brate nekrvni, neželjeni,
Abele gorki, pomozi mi biti mrtvim za sviet
da uzmognem svako mjesto na njemu prihvatiti kao
ono koje je od početka svemira za me tu
i da me to mjesto čeka povesti na put okolo kugle
do toga istog mjesta sraza
vremena prošlog i vremena sutranjega
stati na to isto, s drugoga vjetra
vidjeti onakvim kakovo jest
hvala Ti što nisi kakvim Te zamišljam
svaka me moja rieč udaljuje od Tvoje
neka bude Tvoja Rieč
pripusti me unići u Nju
lakomisleno li izgovorena htienja
rieč me moja svaka izdaje pred Tobom
i ni jedne iznimke nije naći u knjizi mojoj
priznaju još ne potnisujem
jer još pišem i pisati sve ću dokle
zaplotnjačke ljigave kukavice
oskvrnavitelji svetinja i djece
usmrđene duše
artiljerišu nebo
i Bog mi padne u naručje
i rekne mi u uho srdca tajnu
i od tada sam gluh
i jezik petlja
jer hoću tebi dalje kazati, a rieči, one
Rieči
nemam
ispruži naručje svoje
naoštri ticala svoja
da ti mogne pasti na pamet
nezaslužena kapljica vode
i opet samo one vode koja nije mokra
i koje se valja samo jednoć napiti ako se hoće
nikada žednim biti
onda ćeš dušo moja laskati licemjernički
smilovanju Njegovu
onda će ti na pamet padati one malobrojne čaše
vode koje si žednima ovoga svieta iztočio u
dušnike
ne onako kako On u duše
duhove svoje - duh svoj
duh - tvoj
duh, duh
tvoj ili moj
dok i posljednja smežurasta kruška
mojih malih trulih maštovina ne strune
u samozaboravu...
u slavopoj urasta
uraštaj
zlorabi li zlorabi svećeničtvo sluge razuma
mrcvare tielo
njima strano - sveukupno
razpolutčeno sjeverjugnom niti
niti lievo-desno
razopnjeno neuzklađeno tužno i grdo
ako mi izriek ne doseže opne nutrine stvari,
zašto ne odustajem?
tko mi hrani i iziznova kljuca jetru?
zar ciela poema tek znak, miljokaz?
svjedoči li otegnutost samo nakanu neodustajanja
smjestimičnog?
zašto ne odustajemo?
Bože, zašto nas ne odustaješ?
odavno kamena vrata srdca mojega odustaše Tebe
evo Ti zub i oko moje, ali ostatak nas ugrli
trži cieli život sa mnom dok ne dovieš cienu
s kojom zavriedim biti Tvoj
odškrini se Sezame uvida
zatvoriš li se, trpi uvida mojega tamo
što s ove strane ostane,
neka crkne!
Homo sapiens sapiens, oholica:
Duhovno me zanima.
Blato.
Mrtvo duhovno, neutjelovljeno u duši.
Duhovno bez čovjeka.
Nepročitano i neizgovoreno, mrtvo slovo knjige.
Plodove razbora berem, ne i mudrosti,
kao plodove ljubavi crkvenjaštva i klera,
ne i između kraljevskog svećenstva i velikog
Svećenika.
Knjiga života je pametnomu dosta!
Na ušću svih sedam mutnih, neizviestnih
rieka
homo absconditus smrti:
plaća za grieh, plaća za slobodu izbora:
grieh ili život.
Život je dar!
Početak propasti - strah.
Ljubav pobjeđuje strah!
To povjerenje koje su riedki mističari u stanju
izkazati Gospodu.
Početak mudrosti - strah Božji.
Počelo Božje - ljubav.
Gdje nešto munjevito s Neba na
obzornicu pade
tu Zlatna zora sviće, bit će
bogatomu ludim i pogubnim naumima.
Onima koji se u tuđi rad i u vlastitu sposobnost
razsuđivanja uzdaju.
Ah, kolika li je poniznost potrebita, snaga i podpora
svetoga Duha
Bogu štovanje izkazati...
Srditost; homo faber
Veliki razaratelj umače u pomutnju svoja ticala
nadahnuća.
Matoševe šake grle tužnosvir.
Otrov u uho.
Strast jalnosti u plamenu kritičarskog zanosa.
Srdi se, ali na popuštanja slabostima svojim,
na prokletnike poslane u oganj vječni
koji je pripravljen đavlu i anđelima njegovim.
(Mt 25:41)
Oh, ti pravedna dobrostnice koja ne vjeruješ u postojanje
ognja,
još manje vječnoga,
još manje koji je kao takav pripravljen,
još manje u Vraga,
još manje u anđele njegove,
Ilma! Majčice moja, slušaš li govor Jaganjca Božjeg?
Životinjska narav u meni životinji oslobađa silu
koja pokorava grad.
Krotko svjedočanstvo za još jačega od moje vike
žarko peče drugo srdce.
Iztočna srčba iz srdca i rebra Adamova:
genom koji se probija, nameće i pobjeđuje
u srdcima kako našega tako i Thomas a Kempisova doba.
homo ludens
Obretnik boomeranga.
Pobjedonosni boomerang se ne vraća.
O, kako je nesportski pobjedama svojim hraniti jalnosti.
O, kakao bi liepo bilo moći mi se poniziti
barem samo do umjerenosti?
australopithecus anamensis
Nečistoća pomuti dalekozor.
Mjesečeva miena.
Srebro ljubavi sladke i divljenja pred ljepotom
odkriva prirođenost želje.
Stojim li uzpravno ili sam i tu rob?
Nagoni li me nagon moj ili sam ja taj koji ga odgoniti
mogu?
Jasnoviđenje za mlađaka spotaknu se preko
ciene:
"Za samo časak radosti."
Ban i prorok, svetac i mudrac...
padaju na sodomski gambit:
"...tisuću dana žalosti.",
te možda još i
acquired immune deficiency syndrom!?
Izravan posljedak nasljedna grieha
i dan danas čini me neobuzdanom životinjom
bez ikakva nastojanja o samonadzoru,
baš poput homosexualca.
Lakše mi je grad pokoriti nego i najnižu moju požudu.
Isuse, preuzmi mi nadzorništvo nada mnom.
Otmi mi ga ako treba.
Baci me u nevolju ljutu koju sam zaslužio, ne bi l' se
opametio.
Može li me uobće i uzročnik AIDSA razbuditi?
Kao pijan zlorabim upravo Nju: ljubav.
Robujem griehu i nakon što mi je velikodušno i zauviek
oprošteno.
Rekao si mi neka idem i ne griešim više.
Otišao sam.
Zlorabio sam ljekovitost oprosta.(B.Graham)
Zar ću postati odpornim?
Zašto se odupirem Tvojoj volji oprostiti mi?
Zašto Ti ne dopuštam zaboraviti da sam ikada griešio?
Gdje mi je uviđaj Tvojega hrama?
Krapinski sam proždrljiv diluvijalac.
Koliko sam težak materialist?
Na počivaljki izvaljenih 140 kilogramma.
Kakav je dakle probitak čovjeku ako pojede cieli
sviet,
a izgubi dušu?
Lienost; homo informaticus
Budite gorljivi duhom!
Probudi se ti koji spavaš, ustani iz mrtvih i Krist
će ti svietliti!
Ne dopusti da ti se sviet tlapnje i virtualnosti podvali
pod život!
Što nam je još danas molitva?
Kako li će nam onda biti uslišana?
Kakav je dakle probitak čovjeku ako ljenčari
cieli viek, a izgubi dušu?
Škrtost
Jesam li pneumatikos ili zoon politikon?
Meta-čovjek ili krstjanin? Jastreb ili quecker?
Vjernik ili fundamentalistički pobožnjaković?
Stekliš ili orjunaš? Croatia ili Dynamo?
Globalist ili ognjištar?
ecce homo:
Isus iz Nazareta
zlatni rez preko tiela
tielo kroz rjedkosiju
sve kroz tri sekunde
sve kroz prozodiju
ponavljam simetrije
skladam obličja
sa ćudorednošću mrmljam i kad me napusti ona
i njega, takozvanoga bližnjeg
zlato je premekano za mač
pretežko
za tri sekunde
djelanje : stvaranje?
rad s količinama
tercina bez radnje, stuboka
govor bogova sluti i pjesnik
sobom se bavio i u sebi udavio se
obrnuo samokres i izpalio pero
razmjeravao zemljište
a Onaj razpe mjerničko uže nad svietom
i Zemlju premjeri,
ja, pjesnik, ja stvaratelj, ja geometar
brazdam polje, niče grki lovor
u rjedkosiji - ništa ne ostade
sijem vrieme, čekam
bog bogu defetistički cinik, optimist od zvanja
žanjem pjesničku slobodu smrti, sijem vrieme,
čekam
žanjem smrt, smrt pjesničke slobode
slobodne, stvaralačke...
olovo iz samokresa je jasno i težko
po cienu smrti - daj mi slobodu!
kako ćemo se boriti
daj mi sposobnost oponašanja jasnoće,
jednostavnosti,
oslonac mi stopi daj, liep razmjer
dodirujem mirise, razmještavam boje
izpisujem poemu, ponavljam šare
trebam imati tielo
trebaš mojemu ćudoređu suditi
uzakonio si našu slabost samo zbog pogrešnoga izbora
izbor je bio samo rhythm
ako sam bio rekao da, sada sam na redu reći ne
jabučar
zmijački, a sad razkol
na dva drvca: drvo laži uz drvo istine
liep vrt, ali ne onako savršen
mužko i žensko - stvori ih
načelo stvaranja mojega
moja Anja - moje nadahnuće
njezino nadahnuće - ostajem ja
moj pad - naša propast gotova
njezina postojanost - moj rhythm
ako se ljubimo
tek sljubljeni smo suzrcaljeni u svima trima sekundam´
dan i noć On razdieli poput kopna od voda
mozak nam na lievo i desno razpolovi
mi uzvraćamo razpjevani dobro o zlu
vuk u meni, meni bogu
bog je bogu vuk
moj boj ide u propast
stariji i mlađi propadaju - boj ide dalje
sinovi propadaju - boj ide dalje
mi smo na gubitničkoj strani uviek
i uviek tvorimo rhythm tako
On je jedan, ja sam dvoje, tako stvori nas
pomozi mi ti i svi mi pomozite
ne može si biti vuk, jer je Bog
Njegova neprenosiva prednost
On bijaše ranije nego prve tri sekunde
čovjeka čopor Bogu vukovi
kako se malo pjesnici vole međusobno
poput natjecatelja.
na dugu stazu, poput Kaliope
i sve u krug
dok se ne zavrti u glavi
(oslonac mi u glavi daj!)
gladan
za lovorom gorkim
sekundi
triju, razlike ispred drugoga
dvie suzrčaljne tripole
krasnoga li sklada u stihovima tvojim
puka skladba
gdje li ti je sklad s takozvanim bližnjim
ti bi sklada s Bogom mimo sklada s tako zvanim bližnjim?
On mene sklada, ne dam se (skladam? Njegovo)?
final
lap:
stubok bi probio začarane krugove
nu On ne dade
U Te vjerovati. Tebi vjerovati.
Tebi sebe predati.
Sebi Tebe uzeti.
Sebe Tebi dati.
Uši svoje Tebi posvećujem.
Tvoju glasbu slušati.
Poslušnik Tvoje glasbe...
Uzkladi mi jezik sa srdcem.
Velik si Ti u srdcu mojemu.
Sklad je Svemira Tvoj šator.
Tvoja tišina nadglasa liru.
Tvoja mi noć proždre očni vid.
Ljubav me Tvoja pregazila.
Nisi me prepustio žaru moje glave.
Tvoja desnica - zaštitnica, lieva Ti ruka majčinska.
Nosi me na kraj ovoga svieta.
U osluhivanju glasa Tvojega, spasenje je moje.
Uha Te moja ljube.
Sprieči mi jezik!
Šapni mi djela s kojima bih Ti zahvaljivati znao.
U poniznost podigni me vojaka.
Okiti s osam ušesa.
Tvoja ruka neka vitla moj mač. K duši.
Uz Tebe i bogalj blagosilja.
Za Tvojega mraka moja se noga ne spotiče.
Za mojega mraka mudrost Tvoja svejednako blješti.
Moje pak stvaralačke ručice umiju djeljati
kumire razne...
Mrak se zgusnu u crninu pod noktom.
Moj mrak. Moja zgoda:
Pretoči mi oko prazno u uho.
Oblaci dobra i zla trajno tutnjaju po šarama neba.
Sve novije šare prešaravaju stara neba.
Svaki novi tutanj pjeva krivulju obzora.
Novi obzor zapada puko utjelovljenje zla.
Svaka nova zora - puka utjelovidba.
Zlo se gomba s dobrim svaku 12. dob.
Ničija slast pobjede duža od 12. dobe.
*
* *
Oblici dobra i zla uporno tutnjaju po tišinama neba.
Sve noviji oblici brišu predhodne obzore.
Kajde se prosipaju u protuglasje obzoru.
Zamišljeni Sjever trajno protuglasi lakomislenu Jugu.
I koliko god bilo nagnuto u jesen,
prenagne se točno u proljeće, pa iznova.
Visine se u dubinama utapaju.
Crnogorica prozbori gdjegdje kroz snieg.
*
* *
Velebite moj!
Kad već nisam toliko pogan da ti se divim samom
kao živom biću,
domislit ću ti barem jednu vilu.
Nije ona koju nam Prometej donese ista
kojom bozi svoje juhe-igre zakuhavaju.
Izponaprekidavan uzrok-lanac-posljedak
vezivo svih slučajeva,
veže moje pogibeljne mjesečarske šetnje po sljemenu
ili svejedno nad ponorom
zjapinom Bog-sviet.
Nemogućnost izkaza - moja poezija.
Pjesmoslov moj - poštapalica, nadomjestak,
moj nedoriek,
moj odpor istini, uviđaju:
raztgan:
očajnički aktivizam / melancholia.
Čežnja za izravnim uvidom:
Uvjerenost o znanju i spoznaja o vjerovanom:
?
Otče naš
koji si TAMO na nebesima
sveti se,
još uviek te imenujemo, ime Tvoje
dođi od TAMO Kraljevstvo Tvoje;
budi volja Tvoja:
Kako TAMO na nebu Tako
i na zemlji
Daj nam danas Ono
što još sada nemamo
Izbavljenje od zla je u Tebe Napast je oko nas – TU
Love and kindness, affection and devotion
Transform
softly man's mind
Svekoliki svemir pun je radosti
Sve
traži u Tebi sklonište.
(Anandaloke mongolaloke)
Rabindranath Tagore
Ima li Boga koji nagrađuje i kažnjava,
pita se svjetina.
Vrag osobno postavlja to pitanje
ali u mudroslovnom okolju.
U časopisu o modi piše Stéphane Mallarmé
hermetički.
P. Matvejevič uvlači Srbiju u Méditerranée.
Moldavski, makedonski, bosanski, českoslovački
i srbohrvatski
rivaju se među jezike.
Svi
putevi vode u Rim.
Istina,
put i život.
Ima li Boga koji nam skriva staze
kojima se zaobilazi subinu?
Ili nam ona to sama čini?
Ni od popa kršten, niti od hodže učen,
a broji sebe u pravoslavce, u muslimane...
Moja zasluga:
mojih 9 prvih petaka,
mojih 50 Zdravomarija,
mojih 100 dana zaziva,
mojih 300 dana oprosta,
moje 3 velike i 5 malih svieća,
moj milodar u škrabici sv. Ante,
moj Petrov novčić,
moj Franjin novčić,
moje cielolipanjske litanije,
mojih 5 plaćenih misa,
moja redovita hodočašća,
moji postovi i nemrsi,
moje moći sv.A.Stepinca...
Ima li Boga koji prebrojava petke, Zdravomarije, zazive,
dane oprosta,
svieće, novčiće, mise, hodočašća,
postove i nemrse?
Pošto vjekovječna oprostnica?
Džihad - ulaznica u raj!
Koliko vjetrenjača moram satrti?
Ima li Boga koji umije od mene izgubiti u šahu?
Razmak sna i jave.
Moje diete spava spokojno uz mene.
Ono zna: otac moj je i štit moj.
Otac ne zna: Otac njegov, nebeski je njegov štit.
Svojom se šahovnicom i dobnjakovom kazalicom štitim.
Sve traži u Tebi sklonište.
Moja borba - moj poraz.
Moje predaja Gospodu - moja pobjeda.
Moj džihad bez mača je.
Moj Elohim pobjeđuje silom duha!
Njegova je slava bez kraja.
Aleluja!
Od stvaranja prema odkrivenju.
I uviek samo od prema.
Od toploga prema hladnomu.
Nema mjesta za hasard.
Moja duša je Božje vlasničtvo.
Prodajem neopipljivu dušu za opipljivu kovinu.
Težku, sve težu kovinu.
Kitim se oko vrata i kročim u Jadran predanosti.
Cvieće pluta.
Kovina me prikiva za dno.
Dobar pastir pruža mi prut spasenja.
Drvo
spasenja.
RYUW
INRI
Križ,
lađa spasenja mojega.
Tvoj govor, Isukriste,
liep je, a ne estetičan;
učinkovit, a ne effektan.
Moj je govor ukrašen otrovnim oleanderom,
sladunjavo začinjavan anaforama.
Povjeruješ li mi, zabost ću ti mat!
Moj govor ubada s nedostatka ljubavi.
Njegova rieč uzkrisuje!
Moj će govor naskoro požutiti poput stranica ove
pjesmarice.
Vječna je rieč Njegova!
Koliko
god bili žutiji od mjedi...
Koliko
god pokušavam onetvariti svoje dosjetke
utipkavajući
ih na velepamtila...
Rieči
mojega svjedočanstva su za Rieč koja je tielom postala,
po kojoj imam spasenje.
Rieč: spasenje.
Rekoh i spasih dušu svoju.
Pitanje plivanja, pitanje povjerenja.
On je hodao po vodi.
Kad mu je bilo najteže - nije sumnjao u Otca.
Za Otca je i život dao.
Otac Ga je uzkrisio iz mrtvih.
Postoji li otac koji bi svojemu djetetu
dao kamen kad ono zaiska jaje?
Vjeruj u Njegovu ljubav, pa se utopi u
Jadranu predanosti!
Imat ćeš život vječni bez obzira koliko si
novčića spustio u škrabicu sv. Petra,
bez obzira na sve tvoje zasluge.
Unatoč tvojim zaslugama Spas ti je milostiv.
Zaslugom Isusa Krista si spašen.
Nisi ti Njega izabrao, nego je On prvo tebe izabrao.
Pogodio milošću svojom.
Mojemu Bogu ime je Amor!
okuplja ljude koji vjeruju moći sviet veleobratiti.
Koji vjeruju toliko pametnima biti.
Toliko snažnima.
Dalekovidnima. Dobrohotnima.
Navodni vjernici u dobrotu čovjekovu.
Vjeruju svakoga je moći iztesati.
Svjetina je glupa, zorno.
Pomozimo im!
Pomozimo im!
Puk je, bjelodano, naglup.
I onako je svakoga moći iztesati.
Svjedok sam u temelj mu uzidane pakosti, ljudske.
Gledam u sadašnjicu. Želim si dobro.
Vlastohlepci uzidaše krošnju u zemlju.
Dobri se zmajevi hrane bielim cvietom bagremovim.
Jesi li i ti posadio drvo?
Iz svoje slabosti.
Svjestan pomućenosti svojega razuma.
Okupljam ljude koji vjeruju
samo Sveti Duh umije sviet obratiti.
Ovaj papir Velikog architekta tišti.
...
Već ti sjaješ, odsjev Stvoriteljev,
da pokažeš čovjeku propalom,
njemu jedinom razumnom da kažeš
od toliko Božijeh stvorova,
da života nejma bez slobode,
da kreposti nejma bez slobode,
da ljeposti bez slobode nejma
...
Luka Botić
Tišina.
Napetost tišine.
Napetost.
Tišina napetosti pred...
Oluja se obrušila na nj.
Ni glad ju ne zaustavlja igrati se.
Zar joj vježba preča od zalogaja?
Ako i pobjegne - vještina ostaje.
Vještina uvećana za jednoga.
Exil umjetnika, pokret velika umijeća.
Svojeglava oluja dolazi i odlazi.
Moja slobodica.
Moja mačkica Grays.
Kako mi je misliti Božju slobodu kad
niti svoju ne pojmim?
Kako misliti Njegovu slobodu kad sam već odustao Ga
shvaćati?
Iz Njegove - moja.
Iz Njega - ja!
Moj govor luta za govorom svjedočenja.
Samobitne rieči. Rieči autentične.
Poema pokušava.
Ona ima sve što govor znanosti nema.
U Bogu moja sloboda.
Od Njega...
Naša logika, naše ćudoređe u našem svietu.
Sve to više preziremo znanost.
Sve to više ovisimo o znanosti.
Sve više uživamo u plodovima znanosti.
Sve nas je manje koji smo spremni odustati od tih
blagodati.
Naša logika za naš obzor.
Sviet našega izbora,
ne valjda neko drugo ćudoređe.
Još nisi odustao shvatiti postojanje Božje mjere?
Pojavnost izgovara znanost.
Pjesmu poezija pjeva.
Treće je govor svjedočenja.
Dokle god ti ćudoređe znanost opisivati može,
dotle će te i pavian shvaćati.
Ni u natruhama, niti u tragovima,
niti u naslućivanju ijedne od mojih pjesma
naš majmun ne će shvatiti, ni doživjeti,
dapače niti samo textualno dekonstruktuirati.
Moja mačkica Toshiba MMX ® tiho prede.
Tu nema one potrebite tišine koja bi izdavala njezinu
tako nepredvidivu,
svojeglavu, drzku i ubitačnu spremnost.
Ti pak možeš moju pjesmu čitati, uglasbiti.
Majmun je nedodirljiv, ali tebe ona može dirnuti.
Ona ti daje slobodu kakvoće izčitavanja.
Od njega možeš dobiti HIV.
Mogu ti pomoći čitati pjesmu, pače,
napisati.
Dobra te baba možda učila i krunicu brojiti,
opečatiti križem.
Naizust. Na žmirečki. I na prepad.
On je rekao:
"Ne mrmljajte poput neznabožaca!"
Gdje ti je ta sloboda govoriti molitvu
bez predložka?
Pravni liek:
Jesi li siguran u stavar za koju je svjedočiti?
Jesi li slobodan prihvatiti Njegovu pomoć pri
svjedočenju.
Mora li sve biti tvoje?
Tvoje osobno ćudoređe?
Tvoj lakat?
Tvoj pedalj?
Tvoj terametar?
Jesi li jasno okusio o čemu ti je
svjedočiti?
Hoćeš li radije to izkustvo pokušavati
znanstvenjački opisivati?
S fussnotama?
Lakše li ti je napisati pjesmu?
Rimovanu?
Vers libre?
Moje obje mačkice žive barem sa sobom u skladnosti.
Dapače
i s prirodom.
Dapače i sa svojom prirodom.
I njezino veselje u igri dolazi iz moje slobode.
Nu, ona se uviek vraća doma.
Iz slobode velikog svieta - doma.
Ona sebe ne zavarava. Lako izlazi s istinom na kraj.
I života ima 9 na broju.
Ubijamo ih, a one se uviek vraćaju u svoj dom život.
Kad li ćemo mi biti toliko slobodni?
Niti socijalni darwinizam nam to ne stavlja u izgled.
Čovjek duhovnjak.
Oluje pometu i prođu, a opet
dolaze i dolaze nutra u život.
Tko može govoriti o Gospodu a da nije
pogođen
u sriedu svih svojih triju dimenzija?
Tko može govoriti o Gospodu, a da to
nije slavopoj?
Tko nije pogođen neka izađe pred grudobran.
Grudobran znanosti i umjetnosti.
Oslobodi se!
Ostvari svoju slobodu:
Usuglasi sebe s voljom Otca tvojega!
On od svoje volje ne pravi zagonetku.
To je naš sport.
I u postelji protiv smrti hoćemo igrati istu igru
još.
Grays požderala kralja!
Uzalud pravilo koje kralja čuva od žderanja...
Moja virtualna mačka ne umije žderati ono što se ne
smije žderati.
Kako je uzvišena igra u kojoj se ne prežderavam kraljeva,
a pravilo dopušta!
O mila, o sladka slobodo...
Dragovoljno uzkladi tvoju stvaralačku volju
s Njegovim naumom spasenja
tebe.
"Da, Bog je tako ljubio sviet da je dao svoga
jedinorođenog Sina
da ne pogine ni jedan koji u Nj vjeruje, već da
ima život vječni."
John 3, 16
25 m visoko stilizirani blještavi šahovski kamenotvori
kutne veleutvrde kršćanstva
podupiru plavetnila nebesa i mora.
Sin mi lovi ribu.
Čempresi se ubadaju obzornom nebosklonu u oblake.
Zvjezdice pozasjele vrške.
Svjetlost svake jedne svjetiljke ljeska se tisuću
puta.
Sliepi miš lovi jekom i to mu je dosta.
Jarko rumen oleander miriše bojom i to je dosta.
Utoliko više miriše smokva.
Jadran lovi ribu.
Tko su to oni koji su sposobni u tu
„igru svjetlosti i kamena" bacati smrt?
Dokaži nam da su to ljudi!
Granate protiv vatrometa.
Lovi ribu u Jadranu.
Dokaži nam da su to ljudi...
Kakvi su to oni koji sa sigurne udaljenosti ubijaju
slobodoljubive gospare?
32 polja protuuljudbene ubilačke nastranosti.
32 polja snage svjetlosti.
Produžene crne ruke vuku crne kumire po krvarećoj
šahovnici.
I crno-gorac se pomamio za bielokostnim kulama.
Mali Jeronim vježba zidanje kula u piesku.
Marin drži čitav grad u Vlahinu naručju.
Jadran je ulovio ribu!
Vlahini kipići krase iz praznovjerja svaku kulu.
Vlaho voo-doo štitnik se od pohlepe bizantskih delija
skamenio...
...zato je Bog dao da uviek bieli imaju pravo na prvi
korak.
Prividni jarboli se pokazuju u zrcalu mora.
I gle: Boka im dopala u neupitan posjed.
Moj sin vraća ribu moru.
U početku bijaše mrak.
Od morčića ostadoše samo bieli turbani
kada ih je zatrpala nebeska rieka biela kamenja.
I gle: Ugrabiše pola Bosne i Hercegovine.
Jadran opet riba strpljenjem devedesetgodišnjaka.
Vojak na kuli straži nad Vlahinom mitrom.
Ključevi slobode se predaju umjetnicima.
Piskaramo koješta, a uzvrati nam milošću.
Napadač ostaje praznih ruku.
Moji ljubljeni prijatelji iz
Somalie, Ghane, Sudana, Obale bielokosti, Liberie, Konga,
Nigerie, Burundia, Angole, Ethiopie, Egipta, Izraela, Guinea Bissau, Kameruna,
Sri Lanke,
Brasila, Perua, Paraguaya, Indie, Burme, Irana, Iraka,
Japana...
blještavo biele su figure na mreži podnevnika i
uzporednica Planete.
Tropske
šume gore. Ledene se kape tope.
Kao što su gibki čempresi jarboli kraja
i su odogledani jarboli čempresi mora,
tako
je i Afrikanac bielac, a čedomorac - crnac.
Šumi more, multi-kulti babilončanima svieta reci:
(vidi prozaične drzkosti)
svoj narod Hrvat ljubi.
Pramac karake zasieca u tkivo vodoravnog „Novog"
svjetskog poredka:
Croatia - persona non grata.
Veliki Bože, hvala Ti što si priklonio svoju
zaštitničku ruku,
upravljao figurama na obstanak malog hrvatskog naroda.
Hoće mo li Ti se znati zahvaliti?
Više radujemo se njihovu porazu nego našoj pobjedi.
Jadran spava.
Hoće li ubiti kamen granatama?
Hoće li ubiti duh granatama?
Krista
izdajice.
"Anything
goes!" P.F.
Tko o Tebi smije pjevati?
Tebi
koji si odu spjevao Hrvatskoj?
Tko Ti sada smije pjevati?
Tebi koji druge krune ne trebaš?
O Tebi - velikom znaku u kojem je sažeta naša
budućnost.
Tvoji su me branitelji obranili.
Život vam dugujem!
Spomenik kojeg vam podižem nije hladan:
Pjesma srdca zahvalana.
Težka rana je zacielila i bez ljute trave.
Sada krvari prema srdcu.
Već sam se bio prestao boriti, nu:
Pobjeda je tu! Zašto još
krvarim?
Pobjeda ima težku ranu.
Vrieme lieči pobjedu.
Rana odlazi preko Dunava u neizlječivost.
Sviet gleda.
Koliko je junaka moralo zauviek zaspati
da bi se Trnoružica u slobodi probuditi uzmogla?
Koliko li je tek pohlepnika izginulo za
kratak san?
Strpljiv ih je poraz tu čekao.
Iz beogradskog Pašaluka im stiže pismo:
Nesporazum! Zaboravite Vukovar!
Suluda zapovied:
Nesporazumak, zaboravite Vukovar!
Da im je barem za tenkom pošlo osvojiti grad,
da je barem časak njihov bio,
poneki bi i zagrlio smrt, izdahom ju poljubio.
Nu samo je jednima smrt ljubiti:
onima koji ga braniše.
Mali je grad morao biti uništen kako bi postao velik
znak.
Malu je svoju Hrvatsku uvećao.
Mučeničke ranjenike promaknuo u blaženike.
Sviet gleda.
Ponižavanima udahnuo ponos.
Malovjernima otvori oči.
I kukavice je nadahnuo.
D.D.D.:
Ž. V.
Treperenja maslinova lišća za bure,
Lovro pl.Matačić, Petar Tralić,
valovi mora okupiše se s krčanjem cvrčaka:
dalmatinske klape poj.
"Vladimira Nazora" plovitba
između Mosora i Postira
ohlade željna, solju prošarana potamnjela koža
unese se u vodenjak, zibku pramajčina Jadrana.
Kroz grozda prizmu, zraka se usredotoči:
Viški plavac.
Sunca se Europe snoplje saže:
otok Hvar.
Vonj cvieća trave, lišća grmlja, smola
drveća,
gora i mora, zgusnuše se:
Velebita ljekovit zrak.
Boškovićevo Mudroslovlje prirode svedeno na jedan zakon,
Petrićevo Novo sveobće
mudroslovlje,
Slalićev prikaz svega
znanja,
Faust Vrančić:
Homo volans.
Jeronim, Solinski mučenici, Grgur Ninski, Markantun
de Dominis,
Matija Vlačić, Nikola Tavelić
uzidani:
antemurale christianitatis.
Proklete dubine slievaju se k vrhovima
pora svake brazde poimence
i ipak ne ponaosob
jer prema dolje ide i ono što bi prema gore,
a sada je dolje i sjeća se boljih vremena.
O brazde duboke. Dugačke. Bezkonačne.
O, oh, o!
Pješčani dobnjak odbraja zrnca koja bijahu gore,
od zrnaca koja padoše dolje
i zbunjen osjeti kako ga nježna ruka i zub okrenu
kako bi vrieme teklo,
a protok unatražio:
hrpica koja bi dolje - sad je gore
& vice versa, pa svake dobe versa.
Proklete visine bregova kad pod njima izmiče
podnožje.
Mi brojači svih zrnaca stojimo na živom piesku
i bunimo se protiv poniranja i propadanja,
a dobro znamo, ponovi li se - mi smo opet gore,
a ponoviti će se i opet i iznova pak još
jednoć, jednom...
Kaj je - tu je. Likovi su vrlo prostorni i ćudoredni,
a podneblje u kakvom se samo zateći možeš.
Tvar od koje su likovi je čvrsta, skoro neuništiva,
a neponovljivost patterna im dodjeljuje narav
koja odiše ozračjem postanka
Hofstadterova Bezkonačno izprepletena svezka.
Kako danas više nitko ne vjeruje u grudičastost
atoma,
svi više vjeruju Buddhi i Boškoviću,
zbiljnost u koju smo uprepleteni možemo olako
naznačiti prividnom.
Nije lako, pak navigati kroz taj continuum.
Prvo smo se pobrinuli, mi kozmo-goniči, odrediti
spolove,
potom zemljomjerničku mrežu od iztoka do iztoka.
Svejedno čemu prišijemo "plus", a
čemu "minus",
bitno je da postoje barem neke zviezde koje smijemo fixirati.
Ti sigurno, dobronamjerni štioče, imaš bolju
zamisao,
nu, kaj je - tu je.
Znak: sve je započelo polaganjem polova na nebo i
zemlju.
Potom na Zemlji na kopno i vode,
pa sve do mužko i žensko, noć i dan,
to jest na dobro i zlo.
Bizarni sustav ne dopušta oko za zub, niti zub za oko,
nego samo i samo oko-za-oko, zub-za-zub.
On je bio slaba ćudoređa, a ona pak, ona je
bila vrlo prostorna.
Sva ta zaplitanja skupa stvoriše onu stranu zbilje raja.
Previše znoja je tu i bolova pri rađanju, nu, kaj je
- tu je.
Sad možeš onomu reći sjeverni medvjed, a ovomu
Zapadna Sahara.
Sad se tek može reći: Tko bi' gori - sad je doli
&v.v..
Pokadšto, kao da bi bile četiri strane svieta,
nu to su samo dvie i dvie.
I ako ti se čini da se radi o četiri godišnja
doba,
ono su opet samo dvie zanimljive točke elipse.
Suho, vlažno - toplo, hladno. Metamatika.
S one strane plamena mača im nije trebala sposobnost
snalaženja,
nu zahvaljujući razlučivanju na dobro i zlo -
eto ti vraga.
Crno, boja? Nije, ali, kaj je - tu je. Mi se volimo orientirati.
Prvo prema iztoku, ta odtuda najveće svjetlilo,
zatim prema odbrojcima.
Jedan je lik već od početka bio lebdio nad
vodama
prije nego se raz-dvojilo kopno.
Mnogi poimajući početak nemaju Isusa Krista.
Otca - da, Isusa ne.
Beletristiku, Sveta pisma - ako i ikad, kasnije.
Zato se poneki pisac trsi
pišući o Londonu i Parisu metaforiti Jeruzalem i
Babilon.
Otac, Sin i Duh sveti. Otac, Duh sveti i Sin. Duh sveti,
Sin i Otac.
Duh sveti, otac i Sin. Sin, Otac i Duh sveti. Sin, Duh
sveti i Otac.
Pobožni se monotheist, utjelotvoreni Krist - odrekao u
korist Otca,
a Otac predaje svu vlast Sinu.
Cielo stvaranje je čekalo samo na to svoje
oslobođenje.
Na kraju bijaše Sin uzdignut u slavi i spušten na Zemlju
na oblacima s munjama koje blješte niz sva četiri
vjetra.
I Eva će svoje koljeno zgrčiti pred Njim.
[poema
u prozi / vrieme zbivanja: Rim; mjesto zbivanja: rinascimento; pisac: neovisan]
Kako mi ni što leži bolje na ustnicama od pera, tako se
prihvatih pisanja. Sanjâ. Bilježka
sliedi uviek nakon. Pobjednici to čine nakon
obavljena posla. Ako iz pera teče crnilo, ono se
mora neprestance umakati. Šteta što pljuvačka nije
crna, ali zato neke olovke, potom
poljubičaste. Tako izpada pisano blizu
ružičastog. Velik je tu spektar razlikâ, međuugođajâ.
Okus ostavi ljubičastilo na mojemu jeziku. Može li
se umrieti od toga? Zacielo, ne. Nu, ona
ljubičasta vrsta žena... Ili oni samostanci iz
"Ime ruže". Hoćeju mi krasti poljubce.
Ostavljam im na obrazima takobojne žigove, upravo
onakakove je naći na golim, mrtvim i
oddlakavljenim butovima ovjerenima kao baba Jagi za
jesti.
Čarolija pisanoga, protiv čarolije izgovorenog.
Crna slova upijaju, u njih nepovratno propadavaju
doticala naših očiju. Množina radnji
stubokom brani prodor u pjesničko. Jezik se moj
razpjevao. Sada je kadar razpredati svaku
zbiljnost i maštu. Nema te bujne koju bi on, hrvatski,
bio nesposoban dočarati. On
je
samozakonik poput lavine. Njega valja samo jednoč pokrenuti i on se odtada
nosi poput lebdila. Izgovorena rieč je za jednokratnu uporabu. Ta nije ovo
essay o digitaliziranju izgovora. Ovo je, kad već ne biste
naslućivali, znanstvenjački izmaštaj. Ovdje se zbija boj s jedne
strane (crne spodobe) svjetonazora znanstvenjačkoga, ter s druge strane
(biele spodobe), svjetonazočnosti pjesničarske. Crne spodobe
postrojene u dvored, biele, razštrkane, dapače i jednom nogom na jednom,
drugom na drugom. Crne razpoređene (u mjestu i dobu, rekli bi
kozmologičari). Biele se koprcaju kao ribe nenadano izbačene na
kopno. Duginih boja ima od krajnosti do krajnosti i preko ultra i mimo infra.
Naprotiv,
bojišnjica je poput slova na papiru. Sudar svjetova.
Sviet gdje se spodobe same guraju kraju i u Zeitnot. Onaj drugi, gdje se
nieče, u najmanju ruku, relativira. Ovi mu ne podliežu.
Vrieme ih proguta, nu oni to ne zamjećuju. Oni
umiru, nu neprimjetno. Oni umiru samo
na bojnom polju, ali, kad tad pada znanstvenički
nepobitna oprostba, pa svuda dalje i dalje emaniraju mimo entropije.
Crne, pak, obratno: na bojnoj ploči pobjeđuju,
ali kada tu ginu, njihova smrt zrači
iz continuuma uu continuum. Jedni zapisuju prozu, drugi
pjevaju u zrak.
Predodređeni soj podlieže jedinstvenom trenutku
ubačenosti na bojno polje. On se odriče
zahvata i bune, obnove i čina, on predpostavlja
tomu: vjernost vječnu, kud puko da puklo,
inquisitiu, celibat i nedodirljivi pontifikat. Dogmu. Da,
njihove figure stoje i u još jednom
poredku, naime hijerarhijskomu. Tamo ima jedan kralj,
jedna kraljica. Njihove izmoždine
protječu linealno, ne vijugaju. Na toj šahovnici
stoje i vojuju, na istoj ginu, po istoj
prolievaju krv. I zrače u vječnost svojim
konačnim smrtima. Podlegli su utjehama
onostranosti. Za odpust griehâ plaćali zvonkim novčićima. Nadali se
plaći na onomu
svietu. Narod, vječito ovisan o toj, onostranoj
nadi. Tvrda im je vjera, ta
svugdje se daje
opipati. Ljube ikone ti pogani materialisti. Što
nakičenije, to strastvenije. Ljube ruke i
prstenje,
relikvije i kamenje... Vidi u Irskoj:
ratuju, a pripadaju istom soju, istim figurama.
Velike
paradigme se tu sudaraju. Stara se ne predaje. Dugo je vojevala dok nije
zasjela kao
nova u svoje doba. Ona sada revno, ali sve teže i teže
brani svoje izboreno.
Nova gubi li gubi. Nova se, tiho raduje jerbo njezino ima tek doći. I doći će.
Ranije ili malo
kasnije, ali konačno. Za staru pardigmu svaka
izgubljena bitka, tek vježba za neka 2
tisućlieća predstojećeg pobjeđivanja.
Mi smo svjedoci hropca poroda rinascimenta. Preko
sedam grbâ prelama se prut. Nova paradigma zjapi u
gutanje svega što dolazi. Stara se
zgrčila i rađa zadnje naraštaje t.zv.
fundamentalista. Čeznutljivci koji se hoće priečiti
nadiranju nekih novih svjetonazora, uvjereni su kako
napredak nije uviek jamčno bolji od
nekih postignutih, provjerenih stvari. Stara se ulutala u
sliepu ulicu.
Natrag = fundamentalizam. Napried ne ide.
Nova ne smije preuzeti teret, smjer, postignuća ...
stare. Hoće li biti novom, mora staru
dotjerati do uništenja. Ona se rađala bude iz pjene
praska stare. Ta još uviek isto
dišu
muhamedanci, kauri, židovi. U svih monotheista ista briga: bjesomučno
asfaltiranje,
pomahnitala
automobilnost, telekommunikacija i entertainment. Još i neki drugi imaju
slične brige, ali jednobožci na te potežkoće
gledaju iz zajedničkog kuta objave. Političar se misli izvaditi za
kose se vukući iz živoga govna. Znanstvenjaci vjeruju u napredak
ad absurdum. Evolucinisti u razvijutak do vrhunske
specijaliziranosti za odumir. Svatko
ima svoj scenario, a u njemu sebe na spašenoj strani. Oni
koji su najmanje sigurni u spas
svoj, vjeruju u obće spasenje svega živoga. Vjerni
pak, imaju izviestnost spasenja u srdcima svojim zapečatćenu.
[Pametnije bi ti bilo čitati B. Pascala, nego ovo.]
Sve su religije iste. O, kako bolno, a koliko istinito. U
svima se radi samo o tome kako
polučiti spasenje. Svaka ima svoj naputak i što je
narod zaglupljeniji, to mu naputci
orthodoxniji. Ali po zlu, napredni ljudi su samo toliko
napredni koliko je potrebito
(ako nije sliep) da bi se uvidjelo kako su popovi -
lopovi. Tako dobivamo humaniste,
kommuniste, atheiste, a vjera u živoga Boga ostaje tajnom
koja se samo i izključivo
prenosi od Njegova hrama do Njegova hrama po svetomu
Duhu. Tek kad te taj Duh
zapuhne
u stanju si čitati i shvaćati sva ona pisma koja izpisaše Božji
ljudi.
Nema
toga novca kojom bi mogao kupiti odpustnicu i za najmanji grieh. Nema toga
klerikakoji ti smije udieliti absolutiu samo zato jer si mu klečećki
izpovjedio svoje griehe. Nema
tepaljenice kojom ti Boga smekšati možeš. Nema posta ni žrtve koju ti si u
stanju prinieti.
Nema tih mrmljavina koje ti izredati stigneš, naizust,
koje bi te oprale od tvoga grieha.
Nema te ceremonije, toga rituala, nema te svieće
niti tamjana, nema samočinitbenih
(praznovjerno) djelotvornih škapulara, hostija, hamailija
medaljona, moćiju, sakramenata
koji bi te priveli k spasenju. Nema te pokore ni askeze
kojom mozeš zaslužiti milost. Nema tih pravila, dapače i kad bi ih se
mogao pridržavati, pomoću kojih bi zadobio Njegovu milost.
Nema tog copranja, zapisivanja.
Tajne vjere: Spasenje dolazi ozgo. Rieč je tielom postala! On je izabrao tebe, a n e ti Njega. On
te ljubi. On je platio odkupninu za te. Njegova milost, ne tvoja zasluga. Tvoja slabost.
Crkve, denominacije, institucije, sekte vode pretežito
kradljivci ključeva spoznaje. Tebi
je to
bolje poznato! Tko je danas u stanju razbacati njihove
trgovine i banke, iztjerati ih bičem?
Tko banki nadienu ime "di Spirito Santo"?
Jedni se bore i ginu, drugima svejedno. Jedni se bore i
ginu, a ako ne poginu do određene
dobi, bace koplje u grmlje i osjećaju se zrelijima.
Netko cieloga života ljigav, a u presudnom
trenutku iznikne u junačinu. Puku je najslađe
praznovjerje. Možeš mu prodati magareče
kosti pod reliquie. Nojevo pero pod pero iz DŽibrailova
krila...
Tako Ikarus, neposluhom otcu, postade pali anđeo.
DDD: D. Tobiasu
Horbecu
"Vaša djeca nisu vaša, nego su djeca čežnje
života za njim samim."
Sebeljub
Nečastivi, 1968.
D.D.D.:D.E.K.
Kristal igra go
protiv ostatka prostora svemira.
Draguljasto stalagmižu ubadaljkama osvajati nebesa.
Babilonski rožići plaze spiralopletom saća sve
dublje.
Životnosno zemljomjerje širi fraktalne krakove prema kaosu.
Sve vrste simetrija slažu kaleidoskop mandale.
Svjetlost prožme utrobu tubusa, prelomi se, odblješti.
I natrag.
Van - nutra. Unutra - vanka.
Tajnosjemenjača osvaja podneblja.
Krnjenje ne zaustavlja pohod.
Pločice poput ljuski krovopokrivaju.
Stroj tutnji nezaustav.
Izgleda kao živ.
Radi. Pulzira.
Izgleda kao voljom obuzet.
Kao
sam od sebe. Za sebe samoga.
Poput svojega djeteta. Dječurlije poput pljeve.
Robot robotu rob.
Gluhoniema buka puni područja.
Područja se pregomilaše u neprglede.
Nepregled do nepregleda - poliedria.
Ježinci ambulakralaju od sedimenta do eruptata.
Pružaju roge i uvlače noge.
Imaju krv i zube.
Krv kola i zubi melju.
Misliš: oni su živi!
Reliquiae kristalnih virusa tjeraju masu lajati na
Hebreje.
Misliš: ono su kristali. Ono virusi svjetlucaju.
Misliš one tihe ubojice Hebrejâ su ljudi?
Oni su ubijali, a misliš li da su sami bili živi?
O, kolike li ih je samo jedan Josif dotukao...
Čovjek čovjeku Tito.
Oni su ubijani. Oni su ubijeni.
Misliš: oni su bili živi!
Rebrača krasila nabranih milijun godina.
Morski pas plovio kroz prajuhe eona.
Evo ga i danas pliva u zvjerinjaku.
Četnik i danas hoda po šumamama i gorama.
Indijanac će zbog jednog bizona odtjerati cielo krdo
u provaliju smrti.
Misliš: došlo je Mlado Ljeto...
Misliš: Novo Doba je nastupilo.
Nova će ga paradigma probuditi u život, misliš.
Misliš: Misliš - dakle jesi?
Misliš - još nisi shvatio.
Misliš da si živ zato jer možeš misliti?
Misliš kako je životu dostatno da misliš da bi te on
držao živim?
Misliš da je dostatno da te život drži živim, na životu?
Razlikuješ li ježa?
Zvjezdačin krak igra go.
Misliš da je život osobno koji tjera gušteričin rep
iznova rasti?
Gušteričin rep igra go i već kad prvi rep nije
pravo ni odpao.
Život grabi. Inseminira svemire. Bigbanguje prajaja.
Praprasak oprašuje sve orhideje svemira.
Orhideje zavode kukce: imamo nektra.
Kukavice podmeću jaja.
Ptica krade srodnici građu za gniezdo svoje.
Bogomoljka vodi u zabludu.
Jaguar ubija.
Oni žive?
Okamine
govore.
One
žive?
Život se gura između kamenja?
Bori se za svoje vegetiranje.
Život samovladarski ubija sve neživo oko sebe.
Poput žive puni svaku posudu koja mu stane na put.
A njegov put na sve stane svieta.
Pustinja procvjeta. Opustoši prašumu.
Život drhti simo-tamo.
On živi samo u pokretu.
Samo što je pokret - sve.
I smrznuti kristal titra.
I odmrznuta jegulja pliva...
Protudokaz: sve se miče.
Sievak razmolekulči četirima igračima
razpored.
Prebjeg iz anorganskoga u organsko.
Ujedno prebjeg iz mrtvoga u živo?
Nikada.
Hrani se i razmnožava...
Komu onda siše duh Novoga Doba?
Lešine punoglavaca ne zaustavljaju žabe gutati ribice.
Riba ribi grize rep, kao i veća - manju.
Prepredena kokoš sprieči biesnilo u lisice.
I glupa lija se hrani, se razmnožava.
Jezikoslovci podučavaju:
iako je životinja živa, svejednako:
Život je životinja.
Doduše biljka živi.
Biljka je svejednako životinja.
Majmun, o kako gorko zvuči.
Majmun i čovjek diele HIVirus.
Diele sudbinu Zemlje.
Sveobća razstava.
Frenoložki izporedi majmuna i mene!
Moja glava puna velikih misli.
Majmunu nije toliko ozbiljno koliko meni.
Majmun je spontaniji. Zakulisniji
sam pak ja.
Pritiešnjen uz zrcalo.
Erektiran oliti sapientiran, faber oliti ludens, nu uviek
samo
anthropocentrik,
macher, sam svoj majstor. Egotik.
Što ti je dosuđeno? Komu sudiš?
Čovjek je čovjeku Ratko Kara-Hadžić.
Čovjek - živo biće.
Nježno, s rukama i nogama. I
s glavom, također.
Ima
li žena dušu? Ima li ju
čovjek?
Ima.
Kakvu?
Takvu.
Ima li Buddha psa?
Ima li mjesta Ivanu Krstitelju u Kraljevstvu Nebeskomu?
A tek meni?
Ima li tvoja duša prirodu psa?
Tvoj je pas političko biće.
Ljigav, nježan, s rukama, nogama i glavom.
Odkuda ti pomisao da si veći od Ivana?
Dokle god živim sebe nisam veći ni od pohlepnoga
kristala.
Živi li Bog u meni - psetu nema mjesta.
Napried patuljci! U oluju!
Ostavite Buddhu, majmune i pse iza se.
Probudi izkonskoga patuljka u sebi!
U oluju!
Ne vojskom ili silom,
već duhom mojim
Zaharija 4,6
D.D.D.: B.P.
Dok philosophasteri sviju škola zanovietaše:
Što je smisao života? Gdje je? U čemu jest?
Ima li život smisla?
Je li je smisao života pitanje - ima li (ga)
uobće?
Zašto je život? Za što je život? Zašto život jest?
Je li život jest? Kamo vodi život?
Što je bitno u životu? Što je najbitnije u životu?
Što možeš (smiješ; trebaš; moraš) očekivati
od života?
Što učim iz (u; sa; od) života?
Čemu težiti, nadati se?
Tko je život? [ako on nije živo biće, tko onda?]
Žive li životinje?
Što hoćeš, živote?
Može li o životnom smislu govoriti onaj koji
smrti okusio nije?
A tek samo i jedino on?
Pusti, to će vjetar učiniti. Ruah.
Treba li život u punini smisla
Ima li život u punini svoje gdje
Valja li život u punini zgrudičavati u išta
Može li život u punini ikuda voditi izvan sebe
Ima li smisla životu u punini tragati za smislom
mu
A onima koji ga još nemaju
Može li u životu u punini biti bitnoga, bitnijega,
najbitnijega
Ima li mjesta ikakvom očekivanju od njega
kada si već u njemu
Kada si ga zadobio, je li ti je išta preostalo još
za učenje
U njemu nestadoše sva traženja, nadanje, ufanja i
vjere.
Ako to tada nisam ja, onda to nije on - život u
punini [ta on nije što!].
On više ništa ne traži od mene.
Ništa nemam iskati od njega.
Tko li se još ne kupa u tom nektru - više je nalik
životinji [bivolu] nego čovjeku koji je spoznao smisao
života:
Život u punini.
Životvorac me ponovo rodi.
Smrću svojom on pobjedi moju smrt!
Oni mu, misleći na me, rekoše:
Neka ovaj majmun ode, ta za njih nije život u
punini!
A On će im na to:
Neka ga! Učiniti ću od njega duhovna
čovjeka, postati će kao i jedan od vas, dostojan.
D.D.D.:
P. Jean-Pierre de Caussade S.J.
ili Te nema, ili si usred mene
svugdje si ili nigdje
ali niste dvojica
ni dvie
nit' dvoje
niti tri
ili su bozi sve - ili ništa nije bog
spol, boja, trajanje, količina snage, razmjeri
slamnate vijuge mlate prazninu
i ne odustaju
puzati po dvjema protegama
puzzle od kozje kostrieti
da nam je znati što sve Bog može ili jest ili nije
ima - nema,
ne bismo bili čovjek, niti on Bog
ne bismo škrtarili pišući samo početno slovo
veliko
ako je za me nevidljiv, neshvatljiv, neoopipljiv,
nedokučiv,
neizmjeran, nebrojiv, nespolan;
čovjekolik?
spoznatljiv
ako Ga i neizbježno osjetiš
dovodiš li to u svezu s Njim
možemo li išta drugo tražiti nego ono što nam je poznato?
što je do nas u stvari Boga?
što je od nas u stvari Boga?
otkuda Mu ime nadjenusmo?
što je Ime značilo u 6'000 godina?
otkuda mu imena zadadosmo
jesu li tri milijuna dosta?
a četiri slova?
je li barem Ime izrecivo?
možemo li o Bogu znati više
od
onoga koliko nam se On sam objavi?
jesu li to zviezde pričalice?
što znamo o zviezdama?
ima li Bog potrebu ovjaviti se upravo čovjeku?
podsmieh
ili bolni stid
a objaviti se u snu? u plamenom stupu, grmu?
a po prorocima? a pismom?
a svetim pismima? a po anđelima?