OTAC DOMOVINE I DOMOVINE SIN
O Starcevicu i Tudmanu
Predavanje u Makarskoj, 10. listopada 2008

Mladen Schwartz

Hrvatska braco i sestre!
Braco po oružju!
Predstavljanje dvije od mojih knjiga – «Hrvatska nakon Tudmana» te «Schwartz o Starcevicu» - pruža mi dobrodošlu prigodu pred vama usporediti ovu dvojicu hrvatskih velikana (manje cu ih ovdje izravno prikazivati, jer sam to iscrpno poduzeo u knjigama). Unatoc bjelodanim manama, kakvih svi imamo, a navlastito oni uistinu veliki, Starcevic i Tudman, svaki na svoj nacin, doista jesu hrvatski velikani. Samo se, u nekim trenutcima, cini da ih hrvatski narod nije zavrijedio, jer im nije dorastao. Kada je narod nedorastao velicini, stvara se ozracje koje ide na ruku pojavi osrednjih i malih, pace štetnih, pa oni dolaze na celo države ponajcešce kao izrodi i izdajice. Vode mora biti, ali ako narod ne prepozna i ne prigrli pravog, dobit ce šugavog.
Otac Domovine, pater patriæ, to je za Hrvate bio samo Ante Starcevic. Tudmana se, ignorirajuci ovu cinjenicu, takoder tu i tamo pokušalo nazvati ocem domovine, ali bi se prikladnijim ucinio naslov sina domovine, a oca države. Pri ovom se posljednjem, dakako, gubila iz vida okolnost da je otac moderne hrvatske države, nakon 839 godina «ogranicenoga suvereniteta», bio Poglavnik, a ne Vrhovnik; ovaj je tek obnovio obnovljenu hrvatsku državu XX stoljeca.
Ante Starcevic jest Ocem Domovine jer ju je on duhovno, politicki i cudoredno pripravio, a pripravio ju je zagovorom neogranicenog, apsolutnog suvereniteta. Istina, obje hrvatske države XX stoljeca, a pogotovu ova naša, druga, morale su ustupiti dio svojega suvereniteta tudincu. Tocnije, Tudman je to (s obzirom na prvotnu srpsku okupaciju dijelova hrvatskoga tla) možda morao, iako nije htio, a njegovi nasljednici (s obzirom na «europsku uniju») ne moraju, ali hoce. Teško je državi biti apsolutno suverenom, ali ako ona to uopce ne ce, i ako svojom politickom praksom u danim i zadanim uvjetima ne ozbiljuje maksimum suvereniteta, onda ona u pravom smislu i nije država, nego je okupirani teritorij, kolonija ili protektorat, marionetska tvorevina ili banana-republika.
Ante Starcevic toliko je markantna, uzvišena figura hrvatske povijesti, toliko je sam u sebi suveren, toliko je proturob, da nam se današnjima, suocenima s još nevidenim ispadima onoga robsko-podanickoga u hrvatskoj nacionalnoj duši, cini kako skoro i ne bi mogao biti hrvatske krvi. Jest, Starcevic je složena pojava, kao i svi velikani, on je i protuslovan, jer sama su zbilja i sam život, u koje je tako duboko zahvatio, svojom naravi protuslovni. Zato su oni nižega ranga oduvijek imali poteškoca u shvacanju njegove velicine. Vidjeli su ga kao genija, ali i glupana; kao ludaka, sveca i bezbožnika; proroka i monstruma; kao covjeka cudorednog, ali i lažljivca; skromnog, ali i oholog; i ljudoljubnog i hladnog... No, velicinu mu ipak nisu uspijevali zanijekati, pa bi ga usporedivali s Mojsijem, Pitagorom i Sokratom, Diogenom, Katonom, Markom Aurelijem. A ako im je njegova velicina bila nepocudna, sustavno bi ga prešucivali, što je takoder neupitni znak velicine.
U cemu je ta velicina? Starcevic je mislilac i mudrac, duboko razumije pokvarenu ljudsku narav, svjestan je da izvan države nema narodu opstanka. On je protiv bilo cije vladavine nad Hrvatskom osim Božje. Prihvaca, u svojemu vremenu, istom praznu formu personalne unije hrvatske s habsburškom Krunom, ništa više od toga. U duhu ideja Francuske revolucije, on se priklanja liberalno-demokratskim nacelima, pod cijim je okriljem Revolucija obnovila, osvježila i sâmo nacelo nacionalizma, koji inace predstavlja antropološko-politicku konstantu cjelokupne ljudske povijesti. Ali taj vodeci motiv liberal-demokratski Starcevicu ne prijeci uvid u razmjerne prednosti diktature, kakvu su imali Rimljani za situacije osobite nutarnje krize te izvanjske ugrozbe.
Franju Tudmana protivnici slijeva nerijetko bi nazivali diktatorom, uvjereni kako ga ne mogu žešce ocrniti negoli tom dosjetkom. Tudman, barem prema kolajucim školskim definicijama, nije bio diktator: dospio je na vlast slobodnim izborima, izvrgnuo se i potom predizbornom cirkusu te izbornoj lutriji, ozakonio je djelotvornu i jaku, pa i onu protuhrvatsku oporbu. Štoviše, protuhrvatski su oporbenjaci u njegovo doba cak i iz inozemstva odredivali hrvatski usud; pomislimo na sve one brojne guvernere iz fantomske «medunarodne zajednice» i protektore lordove ovnove e tutti quanti. A što je Tudman u svojoj osobi ujedinio ovlasti šefa države i partije te vrhovnog zapovjednika vojske, pa to je ucinio baš kao i neki drugi od posve pitomih vladara dekadentnoga demokratskog svijeta. Nije bio diktator, bolje bi bilo da jest, bolje bi nam svima danas bilo.
I Tudman, kao i Starcevic, politicki korijeni u recenomu francuskom veleprevratu, pri cemu Starcevic zastupa njegovu parlamentaristicku struju, a Tudman isprva onu komunisticku. Starcevic, u svoje doba prema tadašnjoj nomenklaturi ekstremni ljevicar, uza sve autenticno desnicarske sastavnice svoje misli (o kojima pišem u knjizi), omogucio je uspostavu desnicarske hrvatske države u tijeku i u uvjetima Drugoga svjetskog rata, a Tudman je, premda zarana hrvatski domoljub, ali i ekstremni ljevicar, prošao postupno nacional-politicko obracenje s pripadajucim mu zaokretom udesno.
I Starcevic i Tudman su spisatelji, Tudman uglavnom povijesni i politicki, docim Stari imade i uže književnoga dara. Ali jezicni im je osjecaj donekle srodan. Starcevic rabi specificni arhaicni jezik, a Tudman je sklon neologizmima koji su pocesto zapravo zaboravljeni (pod Jugosrbijom prokazani) arhaizmi. Filozofija je bliska obojici: Starcevic se, poprilicno eklektik, drži antike: Aristotela, kinikâ i stoikâ, te Rousseaua, a mladomu su Tudmanu izvorište Marx i Lenjin. Zatim je ustvrdio («Velike ideje i mali narodi») da slijepo prihvacanje velikih ideja (to su ovdje panslavizam, socijalisticki integralizam i neoimperijalisticki univerzalizam) može za mali narod biti štetno, pa i tragicno, pace pogubno. No ipak se priklonio velikoj ideji demokraciji, za koju danas, ako samo gledamo otvorenih ociju, ne možemo kazati da nam je u ova dva desetljeca osobito koristila. U zrelim godinama, Tudman se zapravo ocituje kao politicki eklektik, nastoji pomiriti nepomirljivo: Starcevica i Pavelica i Radica; Macka, Tita i Brunu Bušica. U svojim varijacijama na teme filozofije povijesti, kao promislitelj povijesnoga usuda, Tudman razvija tezu o zlosilju, uz razlicite njegove racionalizacije, samoprikrivanja i samoopravdavanja leitmotivu svjetske povijesti. Time se Tudman svrstava medu zagovaratelje pesimisticne antropologije, koja nije strana ni Starcevicu, unatoc njegovu izvanjskom preuzimanju naivne rusoovske dogme o covjeku koji je po prirodi dobar.
Ta je ideja protivna kršcanskom nauku o Padu, i kada je papa Pio VI, Giannangelo Braschi, uzeo citati Rousseauov Le contrat social, došavši do mjesta o dobru covjeku, zaklopio je knjigu i dalje nije citao. (Usput receno, Papi je revolucionarni rusoovski Direktorij poslije došao glave.) Starcevic je, medutim, bio kršcanin, možda ne uzorni (iako je bio muž celicna znacaja i cudoreda), ali su ga, kao protuklerikalca, zvali cak i antikerstom. Antikersti su zacijelo bili Tudmanovi komunisti, a s vremenom Tudman je prema vani poceo nastupati kao vjernik, ocito je doživio u sebi stanovit povratak praotackoj vjeri, pa se pred smrt dao od kardinala Kuharica i naknadno po katolickom obredu vjencati. Tih problema nije imao Starcevic, koji je do kraja ostao neženjom i, valja kazati, bio zdravi antifeminist.
Za razliku od današnjih povijesnih nihilista na celu s trenutacnim premijerom, koji ne propušta niti jednu prigodu kako bi ponovio jeftinu neistinu da ne živimo u prošlosti, te da povijest (umjesto narodu) moramo prepustiti povjesnicarima (po prilici kao kada bismo radanje djece, umjesto ženama, prepustili ginekolozima!), - i Starcevic i Tudman svjesni su ukorijenjenosti naroda u svojoj povijesnoj dimenziji. Tako Stari izrijekom temelj politike vidi u povjestici, i u životu, a Tudman istovrsni nazor potvrduje svojim historiografskim i filozofsko-povijesnim djelom.
Obojici je zajednicki i zdravi, realisticni odnos spram rata: za Starcevica, rat je u prirodi politike kao što je studen u naravi leda. A Tudman, koji je o ratu napisao relevantnu studiju («Rat protiv rata»), u jednomu je ratu ratovao kao vojnik, docim je drugi rat vodio kao vrhovni zapovjednik.
Dok je dakle Tudman, kao hrvatski partizan, sudjelovao u Titovoj jugo-komunistickoj revoluciji, a drugoj se, nacionalnoj revoluciji, pola stoljeca potom stavio na celo, Starcevic je o bunama imao ambivalentan stav. On nacelno ne vjeruje da se nasilnom i izravnom akcijom može poluciti dobro; cak se distancirao i od bune svojega dioskura Kvaternika. S druge strane, ucenik je Francuske revolucije, cak odobrava Robespierreovu teroru (trepetu, kako ga zove, i smatra protutežom beglavju – po prilici, anarhiji), te istice pravednost pobune u obranu narodnih prava: najstrašnije je, veli, nacelno trpljenje zla.
Starcevic ni o socijalizmu ne misli jednodimenzionalno: protivnik je i kriticar egalitaristickih nauka i prakse, te demagoške retorike socijalista svojega vremena, cak i Bismarckovih socijalnih zakona, ali se istodobno zalaže za ozbiljenje socijalne pravde, koliko je to moguce, i ujedno za posebnicko vlasništvo. Upozorava na pogibelj koja prijeti od stvaranja mase golokraka, proletera. A Tudman, u prvom razdoblju pristaša «diktature golokractva», takoder dospijeva liberalnoj ideologiji privatnog poduzetništva, tvrdeci da nam neki drugi model ne stoji na raspolaganju.
Starcevic se u svojemu vremenu bavio politikom kao utemeljitelj i predsjednik Stranke prava i Ciste stranke prava, velebilježnik Rijecke županije te saborski zastupnik. I Tudman je bio zastupnik, osnivac i šef svoje politicke stranke, Hrvatske demokratske zajednice, ali je, koristeci povoljan povijesni cas, za razliku od Starcevica, uspio u svojoj Domovini osvojiti i vlast. Obojica su bili politicki proganjani. Tudman je zbog politickih razloga robijao pod drugom Jugoslavijom, devet mjeseci pa onda još šesnaest, a Starcevica su, pod prednagodbenjackom Austrijom, zbog istovrsnih razloga, kao protudržavnog elementa, odbijali, suspendirali, te i osudili na jednomjesecni zatvor.
Starcevic i Tudman bili su u punom smislu «velikohrvati» tek privremeno: Starcevic u razdoblju kada je, uzvracajuci na Karadžicev panserbizam, i Srbe držao Hrvatima, a Tudman tako dugo dok je, na tragu Starcevica i Pavelica, bosansko-hercegovacke muslimane smatrao Hrvatima islamske vjeroispovjesti. Još tjedan dana prije dolaska na vlast Tudman je, u razgovoru s dnevnim novinama «Vjesnik», ponovio to svoje starcevicansko uvjerenje, da bi ga se kao Predsjednik vrlo brzo odrekao, poglavito pod utjecajem svojih suradnika iz zapadne Hercegovine, nacionalistickih i državotvornih jednako koliko i secesionistickih.
U svoj velikohrvatski koncept Starcevic je ukljucivao i Slovence - planinske, alpske, noricke Hrvate, našu bracu onkraj Sutle. Starcevic je podsjecao na povijesna zajedništva Hrvata i Slovenaca u XVII i XVIII stoljecu, te zagovarao hrvatsko-slovensku udružbu, koja nam danas s razlogom djeluje poput maglovite utopije. Za razliku od njega, Tudman je skeptican prema susjednom nam i srodnom narodu, sjecam se samo što je meni rekao tijekom brzoglasnog razgovora 1988, kada sam mu predložio da se i u Hrvatskoj pokrene osnutak nekomunistickih nacionalnih stranaka kao u Sloveniji – tada je to bilo korisno. Tudman je uzvratio kako su nas Slovenci izdali u vrijeme Hrvatskoga proljeca. Tocna ili ne, ta je zamjedba u recenu surjecju ipak bila posve irelevantna.
Pritom je majka Tudmanove žene Ankice, Fanika, bila Slovenka, kao i Titova od onkraj Sutle. Sam Tudman, rodom poput Tita Zagorac kojega su neki protivnici, prema krivoj etimologiji prezimena, rado zvali «Tudi», mogao bi biti ili madžarskoga podrijetla, ili prezime pripada u staroilirsku onomasticku baštinu. I Licaninu Starcevicu hrvatsko su cistokrvlje cinili upitnim ukazujuci na rod majke mu Milice (Ane) Bogdan, ali ona, kao pravoslavka i vjerojatno Vlahinja, još time svakako ne treba biti smatrana Srpkinjom.
Više negoli o Slovencima, Starcevic i Tudman bliski su u svojim nazorima o Židovima; tocnije, i jedan i drugi su ponešto nedosljedni. Obojica sudjeluju u ambivalentnoj hrvatskoj tradiciji filo-anti-semitizma koja ukljucuje i muževe od ranga, kakvi su Strossmayer i Racki, Antun Radic, nadbiskup Stepinac, poglavnik Pavelic, komunist Ciliga... U toj tradiciji stanovito se ulagujuce divljenje Židovima i njihovim sposobnostima, ili njihovu statusu starije brace kršcana, te, u naše dane, strahopoštovanje spram njihove svjetske moci, ispreplece s uvidima u njihove nacional-karakterološke manjkavosti, autorstvo nad nepocudnim svjetsko-povijesnim izumima poput komunizma i kapitalizma, napokon, udio u strukturama nadnacionalne i protunarodne svjetske nadvlade.
Neki autori skloni su do besvjesti prenaglašavati Starcevicevu sklonost Židovima, a da za to stajalište nisu kadri ponuditi odvec podkrijepe. U baštini Hrvatske stranke prava jest i razmjerno naglašeni filosemitizam: u staroj su Stranki prava mnogi, pa i vodeci clanovi, sve do Josipa Franka, bili mojsijevski ili pokršteni Židovi. Ta se sklonost nastavila i u Ustaškom pokretu, u emigraciji, ali još više nakon dolaska na vlast. Glede Starcevica, on ponajprije ustvrduje kako u Hrvatskoj ima i onoga što bismo danas nazvali pripadnicima nacionalnih i vjerskih manjina: medu njima su, da ih ne nabrajam, i Židovi. I «Žida» Starcevic, kako veli, «ljubi i za brata derži». Ali nema samo takvih mjesta: hvaleci, recimo, francusku srpanjsku revoluciju iz 1830, Starcevic bez dlake na jeziku grmi protiv židovskih lihvara, te otvoreno tvrdi da je Revolucija iz 1789 pogriješila kada je Židovima dala gradanska prava, jer su drski i bezobrazni Židovi, uz nešto iznimaka, pasmina bez morala i bez domovine, odana samo vlastitu probitku. Pripušteni nerazborito u javni život, oni su «premnogo pokvarili i raztrovali narod francezki». Ima toga još što bi nas predaleko odvelo: piše u mojoj knjizi.
Tudmanovi nazori na Židove u sadašnjoj Hrvatskoj bili su od protivnika docekani na nož, jer se u pocetku izjasnio sretnim da mu žena nije Židovka (a ni Srpkinja). Iako se ta izjava nije morala tumaciti u antisemitskom smislu (mogao je misliti da se nije, kao mnogi jugokomunisti, oženio Židovkom iz oportunistickih pobuda, mogao je misliti i da bi mu, uza sve drugo, neprijatelji spocitali i brak sa Židovkom...) – dobro je došla svima koji su od prvoga dana uz Tudmana i preko Tudmana uzeli na zub i obnovljenu nezavisnu državu Hrvata. Oni su recenu izjavu iskoristili kako bi otežali Tudmanovo približavanje državi Izrael, a njegovu vladavinu pred svjetskim Židovljem i globalistickom liberalnom ljevicom prikazali kao kasnu repliku negdašnjih fašisticko-antisemitskih režima. Osobito su se okomili na neka mjesta iz knjige «Bespuca povijesne zbiljnosti», gdje Tudman dovodi u pitanje nedodirljivu, mitološko-kabalisticku židovsku dogmu o «Šest Milijuna Holokaustiranih» (zbog cijega se dovadanja u pitanje u današnjoj «europskoj uniji» može skoncati onkraj brave i na pola desetljeca!), i Židovima s pravom pripisuje barem dio krivnje za vlastite povijesne nevolje. Pritom ništa nije pomoglo što je Tudman u svoju vladu, imajuci svakako na umu i mogucnost filosemitskih kritika, ukljucio i citavu armiju Židova.
Gdje su Židovi, tu su negdje blizu i masoni. Starcevic to, naravno, nije bio, kao ni Tudman. Ali je kanonik Ivekovic Staroga proglasio masonom jer je ovaj citao jedan «belgijski» masonski list («L'independence belge»). Starcevic je bio svjestan da se njegove stekliše sumnjici za masonstvo, ali ga je to ostavljalo prilicno hladnim. Mason je, medutim, bio pravaški renegat Fran Folnegovic, koji je uime masona govorio da je Stari «mason bez pregace» – buduci da je, kao i slobodni zidari, bio protuklerikalac. (Usput, Folnegovic je govorio da Stari radi na jednom «strahovito antisemitskom djelu». Do danas nismo uspjeli otkriti o cemu je rijec.) A o Tudmanu mogu samo reci da je 1988 održao predavanje u prostorijama jedne hamburške masonske lože, gdje sam ga uostalom osobno i upoznao (oni su iznajmljivali dvoranu svakome tko bi platio), pa je to, bez ikakva temelja, dalo povoda za uobicajena nagadanja.
Spomenuo sam takozvanu «europsku uniju», koja je zacijelo mnogo više i judeomasonska i tehnobirokratska, i liberaldemokratska i totalitarna i multikulturalna, i africka i azijska, negoli što je europska. Tudman je, prihvativši kao usud europske okolnosti u kojima je došao na vlast, hrvatsko clanstvo u EU smatrao neizbježivim koliko i poželjnim. U vrijeme rata nije se puno razmišljalo o pojedinostima, i mnogi vjerojatno nisu slutili kakav bi nas gubitak suvereniteta u njoj cekao, tek što smo krvlju naših ratnika skinuli s vrata jaram jugo-nadvlade. Starcevic bi, kao zagovornik apsolutnog suvereniteta, o «uniji» zasigurno sudio drugacije. Jer on kaže da narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode. I još dvije su njegove misli ovdje mjerodavne: «Davati narodu novaca nakon što si ga gurnuo u sužanjstvo (to su te navodne koristi koje nas tobože cekaju u «uniji»!), to je kao da ubiješ covjeka pa mu daješ medene kolace.» Ili: «U domace poslove nijedne države nitko ne ima pravo da se nepozvan uplice.» A mi se sjecamo da nam je «unija» nametnula koju tisucicu svojih zakona, pretežito protiv dobro shvacenoga hrvatskog nacionalno-državnog interesa.
Obnovljena Hrvatska 1990 prema mišljenju mnogih, medu kojima je Tudman prednjacio, oslobodivši se komunizma, svjesna da je on u bitnom smislu stvar prošlosti, morala se bezuvjetno prikloniti Zapadu. A Zapad, to je znacilo parlamentarnu demokraciju, liberalni kapitalizam, sa svim ljudožderskim posljedicama, dekadencijom, kaosom i bezakonjem što je oni sa sobom donose. Starcevic, koji, unatoc dominantnim mjestima što govore drugacije, nije iskljucivao diktaturu, pa niti iskrenu a korisnu despociju, i još je simpatizirao s istocnjackom despocijom Turskom, dublje bi razmislio: Zapadna civilizacija, veli Stari, smucuje nam pamet, truje srce i ubija život. Rekli bismo, dakle, da nam uništava cjelokupnu dušu: njezin razumski, osjecajni i voljni dio!
Kako je Tudman gledao na Oca Domovine? On ga je, kako rekoh, nastojao uklopiti u svoju eklekticku cjelinu, u kojoj je bilo mjesta i za Poglavnika, i za «maršala». Jedna je od kljucnih Tudmanovih pogrješaka svakako bila u stalnom podgrijavanju Titova kulta, što je dovelo do današnje pomame neotitoizma i tekucega jugo-revival-a, temeljem iluzije i laži da je današnja država sljednica šumskoga «zavnoha» (zapravo tek filijale jugo-avnoja), a ne Nezavisne Države Hrvatske. Uglavnom, Tudmanu je od Starcevica bio bliži, ako vec ne u svemu Tito, ali onda svakako Stjepan Radic. Ipak, Tudman se o Starcevicu izjašnjavao vrlo povoljno, pa primjerice i pišuci proslov Barišicevom izdanju njegovih saborskih govora.
U «Bespucima povijesne zbiljnosti», polemizirajuci protiv jugo-povjesnicara generala Velimira Terzica i sanuovca Vasilija Krestica, Tudman je, na crti Vase Bogdanova, naglašavao lijevo-emancipatornu sadržinu Starcevicevih poruka. Za Tudmana, Starcevic je zagovornik pravednog otpora protiv tudinskog jarma, i navodi uz ostalo poznate Starceviceve stavove: da narod u beznadu ne ce braniti državu koju ne smatra svojom (to je pod konac Juge bila Tudmanova aluzija na trenutacnu situaciju); da ne ce biti prijatelj vlastitu tlacitelju; da je nemoguce stvoriti ili ušcuvati državu koju ne žele njezini državljani; da se despocije ne popravljaju nego propadaju; da se jaram mora ukloniti a ne mijenjati; da hrvatski narod, kao i svaki drugi, ima pravo na slobodu i srecu te pravo na samoodredenje; napokon, da narod najbolje sam zna što je za njega korisno.
U znak štovanja za Antu Starcevica, Tudman je lik Staroga stavio na najveci apoen, novcanicu od tisucu kuna, smjestivši ga tako ipak ispred Radica, koji «vrijedi» samo 200 kuna, a Tita se za ovu prigodu srecom nije sjetio. Osim toga je Tudman uveo orden «Reda Ante Starcevica», koji se, prema Zakonu o odlikovanjima i priznanjima RH (1995), podjeljuje za «doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države». U ovoj je formulaciji, uostalom, lako prepoznatljiv rukopis samoga Tudmana. Kao što je obezvrijedio i sve drugo vezano za hrvatsku cast i slobodu, Tudmanov se nasljednik na svoj romski nacin izrugao i ordenu i Starcevicu, kada je Oca Domovine ujesen 2006 prikvacio na prsa svojega prijatelja, a jednog od kolovoda današnje Protuhrvatske, Slavka Goldsteina, koji niti je zaslužan za cuvanje hrvatskoga državotvorstva, niti pak za obnovu državnosti, nego naprotiv, za bojkotiranje hrvatske države uz popratno cmizdrenje zbog propasti Juge, koja je za Goldsteina bila «dobra ideja».
Kako bi Starcevic gledao na Tudmana? Starcevic je pristaša prosvjetiteljsko-revolucionarne teorije o narodnom suverenitetu, i dobar je za njega onaj vladar, koji služi narodu. To ne znaci da ga je narod morao «izabrati», ali on mora uživati «narodno nagnuce». A to ce postici ako bude «covjek nepokvarene cudi, obsežna i uznosita duha, cista i odvažna serdca, koji zaboravlja na svoje vlastito bice, docim u samoj sreci naroda nalazi svoju srecu, koji izkreno i duboko cuti boli i terpljenja naroda, kome je serdce zauzeto jedino za istinu i pravdu, koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda, koga od svete cežnje njegove ne odvrati ni laskanje, ni obecanje, ni preziranje, ni muke ni ista smert». Smijemo pretpostaviti da bi, prema ovom strogom mjerilu, Tudman od Staroga dobio barem prolaznu ocjenu.
U ovomu nam je sklopu sažeto podsjetiti na iznimno važnu Starcevicevu teoriju o slavoserbstvu; da ništa drugo nije ponudio svojim neizmjernim opusom, samo svoju besmrtnu rašclambu slavoserbâ, po njoj bi ga pamtili naraštaji i po njoj bio bi nezaobilaziva velicina u našoj bijednoj sadašnjosti. Slavoserbi su niža, sužanjska pasmina ljudi, donekle nešto kao barbari za Grke ili goji za Židove. Slavoserbi – tek mjestimice Stari ih izjednacuje s etnickim Srbima, jer se mogu pojaviti u svakom narodu – rodeni su robovi, dvostruki robovi (sclavi i servi), dakle robovi i tjelesni i duševni, a osim toga robovi i Austrije i Madžarske, za što Starcevic rabi i kovanicu «Magjarolci» (Madžari i Tirolci, dakle austrijski Nijemci), podljudi, smece naroda, niži od životinja, covjeculjci bez ideja i nacela, bez plemenitih kreposti, glupani, konformisti, oportunisti, placenici, nagodbenjaci, «svacijakovici», kako veli Stari: svima se prodaju, nisu svoji pa su svaciji... Slavoserbi su protiv svega što je «dobro, slavno, velicanstveno». U tu kategoriju spada ponajprije puzava odnarodena inteligencija. Slavoserbi su se zakleli zbrisati hrvatski narod s lica Zemlje, tvrdeci da Hrvati nemaju preduvjeta za slobodu i samostalnost. Zapravo su Slavoserbi izrodi, izdajice, koji rade za neprijatelja.
I ovaj sumarni, nepotpuni pregled crta što ih Starcevic pripisuje podljudskoj slavoserbskoj pasmini pokazuje kako bi bilo nezamislivo da ih on prepozna u Tudmanovoj osobi i djelu, jer po svemu cime nam se predstavio, Tudman ipak puno više odgovara Starcevicevu antipodu slavoserba, steklišu, onomu koji se borbeno i radikalno zalaže za probitak hrvatskoga naroda. S druge strane, Tudmanovi nasljednici, na celu s današnjom trojicom «predsjednika», štoviše, sve one bezbrojne, važne i nevažne face koje nas danomice teroriziraju svojom pojavom na TV-ekranima i nešto predstavljaju u politici današnje Posthrvatske i Antihrvatske, za Starcevica bi bezostatno i beznadno pripadale u skupinu slavoserbskih robova, za koje vrijedi: «Tko se smatra sužnjem, taj neka se ne cudi, što ga i drugi takvim smatraju.» Dalje: «Tko nije svoj, taj je svaciji, jer od njega ne zavisi, ciji ce biti.» Napokon, strašno i opominjuce na ovim današnjim našim bespucima: «Dok bude domacih izdajica, imat cemo tudina za gospodara.» I: «Narod koji uvijek traži zaštitnika, nije vrijedan slobode.»
Tako smo eto dospjeli i do naših dana. Božjom milošcu zasvijetlio je u hrvatskom XIX stoljecu duh Ante Starcevica, docim za državu još nisu bili sazrijeli uvjeti. Ali, bez Staroga ne bi bilo Nezavisne Države Hrvatske, a bez ove ne bi bilo ni Republike Hrvatske. Pod povoljnijim povijesnim okolnostima u slijedecem je stoljecu, nakon Ante Pavelica, i Franji Tudmanu uspio pothvat obnove hrvatske državnosti. Na žalost, tek što smo dobili državu, ona je nestala. Tako je bilo nakon 4 godine 1945, tako je bilo i 1995: s punom odgovornošcu tvrdim da je Republika Hrvatska, baš kao i Nezavisna Država Hrvatska, trajala koliko je trajao rat. Nakon 1995 zapocinje opadanje, linjanje, oživljavaju demoni pokopane jugovine, destruira se glavno orude hrvatskog oslobodenja i slobode – junacka i pobjednicka hrvatska vojska, generali idu u Haag, Hrvati u novu pecalbu, Srbi se, po zapovjedi stranoga gospodara, vracaju na mjesto zlocina, s osobitim povlasticama i svecano docekani od kapitulantskog režima, u izgled nam se stavlja doseljavanje stotina tisuca inozemnih egzota, docim sumahnito srljanje u eurointegracije donosi sa sobom jamstvo potpunog sumraka nacionalne casti, ponosa i dostojanstva, potpunog gubitka i zadnjih ostataka nacionalnog, politickog, uljudbenog, gospodarskog suvereniteta; štoviše, nad narod Hrvata, kao još nikada u povijesti, nadvila se tamna sjena prijetece posvemašnje propasti.
To cemu svjedocimo poraz je steklištva, koje je, kao nekoc u Jugi, opet kriminalizirano, a trijumf Starcevicevih slavoserba i izdaja svega što je Tudmanova vlast u ratnim godinama za nas izvojštila. Ja ne cu ovdje nabrajati i rašclanjivati vidove današnje katastrofe, tomu je posvecena moja opsežna knjiga Finis Croatiæ, koja ce slijedece godine, nadam se, ugledati svjetlo dana. U njoj nije sve crno, pesimisticno, ostavljen je uski prostor nade. On ce se popuniti samo ako se Hrvatska vrati onomu najboljem što baštinimo od Starcevica i Tudmana. Ali, Hrvatska je danas vec zaokupljena maštarijama o slijedecem predsjedniku. Sadašnji je sobom donio nevidenu degradaciju, nakon njega ocito bi se htjelo još niže. Današnja Hrvatska ne ce Starcevica i Tudmana. Udružene brigade slavoserba i madarolaca, autonomaša i talijanaša, neotitovskih jugorestauratora, povampirenih partizanskih fosila, kozmopolitskih globalista i anarhista, judeomasonskih urotnika, lijevih liberala, feministickih vještica, homoseksualnih agitpropovaca – sve se to okupilo na strani Antihrvatske, da dotuce naciju i nacionalizam, državotvorstvo i državnost. Na svoje zastave oni upisuju – nomina sunt odiosa - uspješne biznismene i nogometne trenere, mediokritete i potpune anonimce (culi smo i da je to poželjno; Švicarci ne znaju ime svojega predsjednika), emancipirane žene, reciklirane srbo-krajinske petokolonaše i posvjedocene srboljube; ima ih koji misle da prezime Tudman (otjelovljeno u njegovu sinu Miroslavu) može vladati, a neki bi Mesica, kad više ne ce biti predsjednik, sada za premijera. Možda mu Željko Malnar prepusti bar Pešcenicu. Roje se i glasovi u prilog notornog umjerenjaka i gubitnika: «Budiša vrati se!» (netko je posudio grafit što su ga pisali po Zagrebu naši skinsi: Schwartz vrati se!). Izražena je i želja da Hrvatskom vlada pjevac Stoka. Ali takvoga upravo imamo, premda ne pjeva osim «po šumama i gorama». Netko ce se svakako dosjetiti da za predsjednika predloži kucnog ljubimca. A ovom bi državom morao vladati vojnik, koji ju je i stvorio, stegom i autoritetom i duhom hijerarhije bez kojih se ništa ne ce pomaknuti naprijed. Hrvatski narod, vlastitim grijesima zakržljao do maloga naroda, ne može preko noci opet postati velikim narodom. Ali ako u sebi zatomi i zadnji dašak volje za velicinom, nestat ce ga. A za narodnu velicinu hoce se velikih voda. Bude li takvoga Hrvatska u dogledno vrijeme, na vrijeme, još uzmogla iznjedriti, ne ce se on moci oglušiti o nagovor Staroga, nagovor Franje Tudmana, ali i nagovor Ante Pavelica.